TRAUMATIČNO ISKUSTVO MAME U JEDNOM OD NAŠIH RODILIŠTA: 'Žalim se na bol, a liječnik mi govori da je to normalno'

Potaknuta iskustvima mama koje su rodile po hrvatskim rodilištima, a koja smo objavljivali na našem portalu, nedavno nam se javila mama Antonija sa svojim iskustvom iz bolnice ‘Merkur’ u Zagrebu (podaci poznati redakciji). Svoga je sinčića rodila u ovoj zagrebačkoj bolnici prije tri godine carskim rezom. Ubrzo nakon što je puštena iz bolnice, nastale su komplikacije s ranom od carskog reza, Antonija je prošla kroz teško razdoblje odvojenja od tek rođene bebe i neugodnih tretmana u bolnici, a i danas nosi posljedice na svome tijelu.

Rekli su mi da moram na hitni carski rez

To jutro sam išla na redovni pregled i imala malo povišen tlak, koji je spustio sam od sebe kroz 10-ak minuta, vjerojatno od uzbuđenja. Bila sam 39+2. Na pregledu sam bila otvorena 5 cm i za 10 minuta sam već bila primljena u bolnicu uz rečenicu 'danas ćete roditi'.

Nakon te rečenice krenula je moja tortura. KB Merkur sam izabrala zbog odličnih recenzija na internetu, žene su hvalile sve, od bolnice, osoblja – naravno da sam išla tamo gdje je izgledalo da je dobro. Oko 10:00 su me stavili na drip, trudovi su bili izdržljivi, nije me strašno boljelo, hodala sam, sjedila na lopti, imala sam pratnju, primalje i liječnici su bili super.

Nisam htjela epiduralnu zbog prijašnjih problema s kralježnicom, bilo me strah. Sedam sati poslije trudovi postaju neizdrživi, beba se nije spuštala. Tada tražim nešto protiv bolova, međutim, prekasno je i prihvaćam to, sama sam si kriva što nisam ranije tražila. U 20:00 dolazi stariji liječnik i govori kako se stvorio hematom, ne shvaćam baš gdje, ali nitko mi niti ne objašnjava, u tom bunilu i ne pitam, samo želim rješenje, a ono je da se beba ne spušta i da idemo na carski rez.

Primam spinalnu anesteziju, što je važno za kasnije jer carski nije bio toliko hitan kad se imalo vremena sigurno nekih 20-ak minuta davati spinalnu. Nakon 45 minuta na svijet dolazi dječak od 3530 gr i 49 cm, APGAR 10/10, mama i beba super.

Premještaju me u postoperacijsku sobu. Rano ujutro mi se previja rana i premještaju me u normalnu sobu, na krevet bez onog trapeza. Žena nakon operacije, krevet do mene, ima trapez, kreveti u drugim sobama imaju trapez, no tvrde da su zauzete. Bol postaje užasna, vikend je i odjel za rodilje KB Merkur nema ništa jače od Brufena 400.

Agonija na odjelu za rodilje

Cijeli vikend se žalim na bol i žarenje u rani, svaka vizita pritišće trbuh, ali nitko ne otvara ranu da je pogleda. Primalje na odjelu, priča su za sebe. Guraju dojenje tako da se osjećaš kao zadnja šlapa što ti ne ide. Svaka dolazi nateže bradavicu, nabijaju njega na sisu, a ne ide. Onda me potegnu, kao da sam krava muzara, izađu tri kapljice i komentar: 'Eto, mama, samo se treba potruditi'.

Beba vrišti jer je gladna, one frkču nosom jer se ne trudim dovoljno, a ja se samo raspadam psihički i fizički i jedva čekam otići doma i maknuti se od njih. Na dan otpuštanja (petak navečer je bio carski, utorak kroz podne me otpuštaju) idem na pregled i tada prvi put nakon subote ujutro previjaju mi ranu. Liječnik govori da je 'rana malo plava', ali sve to je normalno.

Uzimaju mi krvnu sliku, liječnik komentira da je 'malo loša', ali prolazna. Presretna sam jer ja i beba napokon idemo doma.

Ponovno u bolnici

No isto popodne dobivam temperaturu (što je jako čudno za mene, na prste jedne ruke mogu nabrojati kada sam imala temperaturu preko 38°C i tada je bilo nešto generalno loše). Zovem na ginekologiju, javlja mi se liječnica i govori da popijem dva Lekadola. Ja popijem Brufen i zbog bolova i žarenja (koje i peti dan nakon carskog i dalje ne popušta). Ne mogu hodati od boli. Temperatura pada, ali ne i bol.

Četvrtak navečer se ustajem iz kreveta i osjetim užasno parajuće žarenje, kao da mi netko užarenim nožem ide po utrobi, osjećam kvrgu s desne strane reza. Odlučim otići u KB Merkur, tamo me prima liječnik, koji mi je vodio carski, ja sva sretna jer zna što je radio. On pregleda rez i kaže da je sve u redu, kaže da je kvrga zapravo 'snop konaca', pritom mi još slika mobitelom ranu da i sama vidim.

Žalim se na bol, a on mi govori da je to normalno. Samo što ne ispada da sam mimoza prvorotkinja koja, eto, drami oko ničega. Pušta me doma. 24 sata nakon toga i 7 dana nakon carskog skače mi temperatura na 38.2°C, zima mi je, sva se tresem, teško dišem, ne mogu hodati i tata me vozi natrag u Merkur. (Dolazimo u bolnicu, moj tata nije baš taktičan i doslovno nogom otvara vrata kad mu je pun kufer svega). Petak navečer su dežurna dva primariusa i jedan od njih me zaprima. Sestre se rastrčale, uzimaju mi krv, primarius čita jučerašnji nalaz mladog kolege i začuđeno me tri puta pita: 'A nije vam vadio krv?', ne nije, slikao mi je ranu.

Potom mi mjere i tlak pa me zbog tresavice i općeg lošeg stanja smještaju u sobu. Odmah dobivam nešto za smanjenje temperature, kroz sat vremena dolaze s nalazom, crp je 169, otvaraju sredinu rane i izletava gnoj, a kasnije saznajem da ga je bilo veličine manje muške šake, oko 100 ml. Uzimaju bris rane, 'bit će u ponedjeljak/utorak'. Stavljaju me na antibiotik i zaprimaju u bolnicu. Napominjem, kod kuće je beba stara samo 7 dana, koja ostaje mužu i mojim roditeljima. Naravno, plačem 0-24 jer mi fali i želim ga pored sebe.

Cijeli boravak u bolnici, koji je onda bio do sljedeće srijede priča je za sebe. Vikend je pa opet nema liječnika, sestra pregledava je li mogu izdojeno mlijeko davati bebi uz taj antibiotik – naravno ne mogu, ali nema veze ionako ga ima jedva 30 ml u 24 h.

U ponedjeljak ujutro dolazi velika vizita pa tražim odgovore što se događa, što je bilo, zašto nikoga nije briga za moje stanje. Pročelnik zavoda sve sluša te završava priču s 'pogledat ćemo vašu povijest bolesti pa vidjeti što se dogodilo', na što mu govorim da ne postoji povijest bolesti, i da sam imala najuredniju trudnoću i onda sam došla u Merkur i sve je krenulo apsolutno krivo.

Njegova ideja je da će me pustiti kroz koji dan kad mi završi venozno primanje antibiotika pa da će me doma previjati patronažna, što naravno ne dolazi u obzir jer previjanje se odvija u ambulantnim uvjetima koje ja kod kuće nemam, patronažnu sigurno neću plaćati da mi dolazi jednom dnevno, uz to trebam nabaviti sve za previjanje rane, što uključuje sterilne gaze, tufere, škare, pincete, hidrogen, hipertoničnu otopinu, Octenisept te srebrov nitrat. Srebrov nitrat je antiseptik, a jedno je pakiranje 2020. bolnicu koštalo oko 70 € i za moju ranu jedno pakiranje traje 2-3 previjanja.

Svaki dan me se previja dva puta, kada je primarius u smjeni, to radi on, ako njega nema, netko od starijih liječnika. Puštaju me kući, no moramo dolaziti svaki dan na previjanje, a nalaz brisa još nije stigao. Za vikend me previjaju dva liječnika, u nedjelju liječnik koji me otpustio iz rodilišta. Krene sanirati ranu u sredini i shvati da postoji i gnoji džepić s desne strane, tamo gdje sam ja govorila da je kvrga, a rečeno je da je to 'snop konaca'.

Početkom tjedna dolazi nalaz mikrobiologije - stafilokok. Antibiogram daje najbolje antibiotike koje mogu primiti, uz alergiju na penicilin odlučuju se za vankomicin, koji je bolnički antibiotik i prima se isključivo venozno. Primarius sestrama ispred mene govori da je potrebno naručiti taj antibiotik kako bi ga od jutra krenula dobivati. Dolazim u sutra ujutro, antibiotika naravno nema jer ga nisu naručile, pa se vraćam navečer.

Tortura u dnevnoj bolnici

Dan poslije ujutro i navečer primam antibiotik sjedeći na plastičnim stolicama, pritom nije preporučljivo da uopće sjedim zbog položaja rane, kad pitam za krevet, ne mogu nigdje iako sam u dnevnoj bolnici i ima praznih kreveta po odjelu. Nakon još jednog vikanja, pronalazi mi se krevet. Na predzadnjoj dozi antibiotika, u subotu navečer, ležim u sobi i netko kuca na vrata. Vrata otvara liječnik koji je zeznuo sve što je mogao, dakle onaj koji je vodio carski i koji me poslao doma kada sam došla u bolovima. Ne ispričava se na grešci, jer po njima nije bilo greške, već objašnjava što se dogodilo i da 'bi bio lud da je išao otvarati ranu koja je iz vana izgledala tako dobro'.

Je li ga smatram krivim? Da! Ne za to što se rana inficirala, to je normalna nuspojava operacije, inficirati se može i dlaka. No krivim ga za to što nije reagirao kad sam došla u bolovima, što mi nije izvadio krv, što nije obratio pozornost na to da sam rekla kako su mi noge oteknute, nego me poslao doma da prijem Brufene.

Krivim i sve liječnike i sestre na odjelu rodilja kojima sam stalno govorila da ne mogu ništa od bolova, vidjeli su me kako ustajem iz kreveta, da jedva hodam, ali nitko nije reagirao na to. Nakon toga, još mjesec dana prvo svaki dan, pa svaki drugi, dolazim na previjanje. Rana 'zarasta' početkom ožujka i onda kroz sljedećih 12 dana dolazim 3 - 4 puta, stavlja mi se steristrip da se pomogne zarastanje i da me se, na moju sreću, ponovno ne šiva.

Dana 12.03.2020. zadnji put odlazim na Merkur i dobivam zeleno svjetlo da je sve uredu. Tada mi primarius govori da onu noć kad sam došla, da je mislio da imam emboliju pluća ili tešku sepsu. Bila sam siva, teško disala i gubila se. I komentira kako jedna od mogućnosti zašto se rana inficirala je što operativno područje nije dobro očišćeno, da to može biti razlog zašto je bakterija, koja je normalna flora naše kože, ušla u ranu.

Komentira da ne zna koliko je hitan bio carski, a ja samo kažem da očito ne tako hitan kad se radila spinalna 20 minuta. Složio se sa mnom i napravio potez rukom kao 'a sve znam'. 

I tri godine kasnije, osjećam posljedice

Mjesec dana poslije, nakon jednog tuširanja, rana ponovno pukne i počne krvariti. Tada sam u Zadru i odlazim u OB Zadar, gdje me prima neka liječnica kojoj se ne da raditi, očisti sve i kaže da će samo zarasti.

Opet uzimam stvar u svoje ruke i dolazim do druge liječnice, koja mi u tri navrata opet stavlja steristrip, jer je koža urasla u potkožu i krvari, ona to sanira i rana zarasta.

Da se razumijemo, sva ta previjanja su uključivala nabijanje srebro nitrata duboko u ranu, nabijanje tufera i gaza unutra, sve bez anestezije. Ne mogu reći da me boljelo, ali nije niti da je ugodno.

Poanta priče – od liječnika, sestara i primalja na Klinici za ženske bolesti i porod KB Merkura mogu nabrojati njih petero koji su bili susretljivi, koji su se potrudili i koji imaju razvijenu empatiju.

Tamo gdje su bili gnojni apscesi, ostale su rupe u tkivu, zaraslo je, ali vidljivo nema tkiva koje je pojeo gnoj. Evo, za 10-ak dana će biti 3 godine od ovoga i osjećaja u dijelu trbuha, gdje je bio gnoj, nema, i vjerojatno se nikad neće ni vratiti.'