Porod nije nimalo jednostavno iskustvo, a još kad je riječ o prvome porodu, često je prisutan strah i zabrinutost. Mama Maja iz Kragujevca podijelila je svoju svoju priču i iskustvo s liječnicima tijekom trudnoće, a i kasnije i na samom porodu.
‘Kao i svaka neiskusna mama, prvorotkinja, nisam ni sanjala što mi se sve može dogoditi. Koliko god smo sretni što danas postoji mogućnost da se trudnoća vodi i na privatnim klinikama, začuđuiuće je što isti liječnici rade u KBC Kragujevac.
Moja priča počinje vrlo lijepo, divno, doznajemo da sam trudna, svi smo presretni. Dolazimo do toga da se treba obaviti pregled za utvrđivanje trudnoće. Odlazim u privatnu ordinaciju na pregled kod ginekologinje jer imam strah i osjećam se neugodno kod muškog liječnika. Doznajemo da je sve u redu, međutim, kako je trudnoća napredovala, na kontrolnim pregledima nikada nisam mogla čuti nešto lijepo, uvijek neki problem, uvijek neka muka. Suprug i ja mladi, slijepo smo vjerovali liječnici, sve do trenutka dok nije počela pretjerivati.
Zatražili smo mišljenje još dvojice liječnika, gdje su nas uputili na preglede i utvrđeno je da je i s bebom i sa mnom sve bilo u savršenom redu svih devet mjeseci. Onda dolazi taj 28. kolovoza, meni je vodenjak puknuo kod kuće u 20 h, odlazimo u KBC u Kragujevcu, gdje mi govore da sam gotova za 3,4 sata.
Ostavljaju me u predrađaonici, gdje doznajem da je dežurni ginekolog te noći upravo ona, ta ista liječnica koja mi je vodila trudnoću i s kojom sam bila nezadovoljna. Ona dolazi, sva važna, i govori da sam ja njezin pacijent i da me ona preuzima. Prebacuju me u rađaonicu oko 22 h, uključuju indukciju i priključuju na ctg, koji nije potpuno u funkciji, ne prikazuje moje kontrakcije. Ležim sama, bez ikoga da bi provjerio jesam li dobro, na stolu, raširenih nogu jer mi je rečeno da se ne smijem pomaknuti.
U 1 h ujutro su krenuli jaki trudovi. Bolovi, koji su postali neizdrživi. Zapomažem, plačem i molim ih da me porode jer ne mogu više, osjećam da gubim snagu. Molim ih da potpišem bilo što i odem na carski rez, jer osjećam da nešto nije u redu. Liječnica mi govori da ja ne znam što su jaki trudvi za izgon, da porod neće do jutra i da se trebam poroditi prirodno jer sam prvorotkinja, naravno, i da ne vičem jer nisam jedina u rađaonici. Dolazi jutro, 7 i 30 h, njezina smjena polako završava, ona mi govori da ide kući jer joj je smjena gotova i da njezini kolege odlučuju što će sa mnom. Ona odlazi, dolaze drugi liječnici i, hvala bogu što su došli, jer da je ona ostala, ne znam što bi bilo s nama. Ušla je jedna jako draga liječnica i primalja Tamara, koje ću pamtiti cijeli život. Zatekle su me mokru, izmučenu i toliko iscrpljenu da su me odmah stavile na kisik, pregledale me i započele porod istog trenutka, jer su vidjele da se moj dječak zaglavio. Došla su još dva liječnika, neke sestre i primalje.
Počeli su trudovi, guranje trbuha, pritisak na noge i leđa, sve samo da bi se rodio moj anđeo. I, hvala bogu, u 10 i 42 h , 29. kolovoza 2021. godine, nakon skoro 14 sati trudova, rodio se moj sinčić. Nije disao kada se rodio, ali je na kraju sve bilo u redu, zdrav dječak od 3 660 g i 56 cm. Naravno, on je, kao i mama, borac i zajedno smo izborili najvažniju bitku u životu. Eto, sada nakon 4 mjeseca od njegova rođenja pokušavam uz njegove osmjehe zaboraviti bol i strah od gubitka, epiziotomiju, bolove.'