PORUKA ŽENE KOJA JE IZGUBILA BEBU U 9. MJESECU: 'Nijedan porod nije bolan kada znaš da donosiš novi život na svijet'

Imam 23 godine, u ožujku prošle godine ostala sam trudna nakon skoro tri godine čekanja. Suprug i ja smo bili presretni – konačno će nam se ostvariti najveća životna želja i motiv za sve što dolazi.

U četvrtak, 7. prosinca došla sam na redovni CTG, kada su bebi registrirani otkucaji srca, ali se smirilo pa mi je rečeno da se vratim za dva sata (u međuvremenu da prošetam). Na ponovljenom CTG-u sve je bilo u redu pa sam za dva dana zakazan drugi pregled, u subotu 9.12. Već tada mi je CTG bio normalan, a ultrazvučni pregled je opet pokazao višak plodne vode. Zbog toga mi je doktor zakazao pregled za utorak, da vide zašto se višak ponovno pojavio.

Naravno, osjećala sam bebine pokrete.

U noći između nedjelje i ponedjeljka, oko 3 sata ujutro zaboljelo me. Otišla sam do wc-a gdje sam primijetila lagano krvarenje. Uzbuđena što ću uskoro vidjeti sina, probudila sam supruga i oboje smo presretni krenuli prema bolnici.

Na prijemu sam sa smiješkom pričala o svojim simptomima – jedva sam čekala da upoznam dio sebe koji sam nosila devet mjeseci.

Doktor mi je rekao da legnem na stol za pregled, stavio mi CTG, a onda ga počeo micati, tapšajući me po trbuhu. Osjećala sam da nešto nije u redu...

Rekao mi je da odem u drugi krevet da me pogleda još jednom pogleda. Tišina, tišina. Taj pregled kao da je trajao devet mjeseci. Samo sam pitala je li sve u redu s bebom. Šutio je. Pozvao je kolegu da se posavjetuje. Pogledao je i on, suze su mu bile u očima, nije mi više morao ništa reći. U 05:05 11. prosinca mi je rečeno: "Nažalost, bebina srčana funkcija nije registrirana!"

Šok! Tišina! Praznina! Ni suza, ni glasa, samo duša plače!

Objasnili su mi da je, nažalost, tako, ali da postoji još jedna stvar o kojoj moram razmišljati – a to sam ja. Trebala sam roditi. Pregledalo me još nekoliko doktora i zajedno smo donijeli odluku da to učinimo prirodnim putem.

U tom trenutku sam pogledala svog muža i shvatila da se moram boriti.

Spojili su me na indukciju, fizička bol je bila tako mala u odnosu na onu koju sam osjećala u srcu. U pozadini, na samo nekoliko minuta se začuo novi dječji plač - svakom sam se iskreno nasmijala, dalo mi je poticaj da se tome usput obratim, jer bebe se trebaju roditi, a ne izgubiti.

Hvala Bogu, sve je išlo po planu. Vrlo brzo mi je pukao vodenjak i porod je ubrzo završio.

U 15:51 rodila sam svog Anđela. Bio je lijep, sve je bilo savršeno, 50 cm, 3.380 grama, samo nije plakao, nije otvorio oči. Odveli su ga! Uzeli su mi dijete, život, oči, nos i obraze. Ne, nije voće – to je dijete koje se devet mjeseci igralo, štucalo, ritalo, okretalo!

A onda je sve stalo, u sekundi.

Nakon toga su me uspavali i zašili. Probudio sam se još uvijek u stanju šoka, nesvjesna da se sve to događa.

Bila sam tri dana u bolnici, pustili su me kući, gdje su me čekale sve stvari koje sam spremila za sina, krevet i sobu.

Jasno mi je koliko je žena iscrpljena nakon poroda, koliko boli rana od epiziotomije, krvari, hemoroidi od naprezanja i sve ono što beba plače, ali...

Kad vam je najmanje teško da beba ne želi spavati, da plače jer želi biti u tvom naručju, da te bole bradavice od dojenja, da nemaš vremena za sebe, ili za odmor - budi sretna! Jer ima nas koji bi sve dali da bude tako, ali, nažalost, nije tako. Uz sve to sam imala i mlijeko, pa sam morala popiti neke tablete za sprječavanje laktacije.

Naravno, hvala Bogu da je sa mnom sve u redu, da ću za koji mjesec opet moći planirati trudnoću, da imam divnog muža i veliku podršku i snagu u njemu.

Samo ti želim dati savjet – nijedan porod nije bolan kada znaš da donosiš novi život na svijet.

Budite hrabri, jaki, slušajte svoje tijelo, obavezno pazite na bebine pokrete, čak i ako ih osjetite, obratite pažnju na snagu tih pokreta. Ako su slabi, inzistirajte na pregledu, slušajte svoju intuiciju, jer samo povezanost majke i bebe pravi je znak da je sve u redu!

Ovo bi vam trebao biti samo poticaj da se stvarno nemate čega bojati, samo mislite na svoju bebu, da bude dobro, jer fizička bol nije ništa u usporedbi s psihičkom.

Uporna sam i živim i borit ću se za dan kada ću svoju bebu držati u naručju, a svog Anđela ću zauvijek čuvati u srcu i duši, uklesanog i nikada ga neću htjeti zaboraviti!