Uvelike je poznata važnost pripovijedanja. Predaja priča nas priprema za životne situacije u kojima još nismo bili. Bajke za djecu postoje upravo iz tog razloga. Djeca kroz bajke uče o svijetu u kojem postoji borba dobra i zla. Ona uče o svijetu koji ima i strašnih mjesta i trenutaka, ali dok to slušaju, sve te informacije prorađuju u sigurnom zagrljaju svojih roditelja. Tu unaprijed prorađuju sve te emocije koje im donosi bajka, a znaju da su na sigurnome.
Ljudi su se okupljali uz vatru i večeri provodili pričajući i prenoseći svoja iskustva jedni drugima. Učilo se iz iskustava drugih, a ne samo "glavom u zid" (iako je i to potrebno).
Da, današnji način života nam baš ne omogućuje svakodnevno druženje oko vatre. Je li to zaista tako i mora li biti tako?
Još uvijek se družimo - možda ne oko vatre, ali oko kave, čaja, ručka, roštilja, izleta, šetnje s prijateljicama... Prilika za druženje i pričanje i učenje iz tuđih iskustava ima mnogo, ali baš ih ne koristimo. Komunikacija nam je svakakva, rijetko da aktivno slušamo drugu osobu. Rijetko i pričamo o nekim iskustvima, prerijetko, a rijetko i pitamo.
Tek u prvoj trudnoći sam primjetila koliko malo sam saznala od prijateljica koje su bile trudne i imaju djecu. Gotovo niti jedna nije pričala o tome što joj se događa za vrijeme trudnoće i za većinu uopće ne znam kakve su porode imale. Jedna mi je pričala o trudnoći, no to je bilo jako šturo. Kad to gledam iz ove perspektie, pretpostavljam da su očekivale i da ja pokažem neki interes. U to doba nisam imala djece, niti sam ih planirala, ali su me zanimale i njihove trudnoće i porodi, no ja jednostavno nisam znala što da ih pitam. Možda sam s te strane bila loša prijateljica, ali vjerujem da tako funkcionira većina ljudi koja ne planira djecu – niti znaju previše detalja, niti su motivirani da sami dođu do nekih informacija (pa da tako lakše započnu razgovor s trudnom prijateljicom). Od priča s poroda imam samo jednu i to s podosta detalja. Imam dobro pamćenje pa mislim da mi ne bi pobjegle iz mozga i druge priče da sam ih čula. Ono što mi se najviše urezalo u um su njihova lica par dana nakon poroda. Bebica u rukama, blaženstvo, ali i odsutnost u istom trenutku. Jako čudna kombinacija, upečatljiva i nimalo lijepa. Nešto je nedostajalo tim ženama nakon poroda – nedostajala je priča o porodu, kakva god da je bila. Kada se sjetim njihovih lica danas, sa svim ovim znanjem koje sada posjedujem, a tada nisam imala – procijenila bih da niti jedna od njih nije htjela podijeliti svoju priču, jer je one same nisu htjele čuti. Pričanje priče liječi, ponajviše osobu koja je priča, a zatim i slušatelje.
Svega ovoga se ne bih sjetila da nisam srela jednu predivnu mladu ženu. Majka jednog djeteta, u svojim ranim tridesetima i sa tvrdom odlukom da ne želi imati više djece. Kada je saznala čime se bavim u životu, rekla je: "Moje prijateljice su rodile prije mene i niti jedna mi nije pričala detalje o svom porodu! Zašto mi nisu rekle za drip i sve ostalo što slijedi? Zašto su šutile?! Zašto?". Bilo je tu ljutnje, razočaranje, gorčine i zamjeranje.
Zaista, zašto šutimo i ne pričamo o trudnoći, porodu i svemu ostalom? Lako nam se kroz humor izraziti o teškim iskustvima i o seksu, ali to nije pričanje i gotovo uopće ne nosi detalje sa sobom – životno važne detalje. Pričanje priča i njihovo slušanje nam daje odličnu pripremu za iskustvo. Ne možemo slušanjem proći ono što nam donosi direktno iskustvo, ali se djelomice možemo pripremiti – i mentalno, i emocionalno, i duhovno i intelektualno. Zašto pak i intelektualno? Zato jer živimo u takvom svijetu. Kako bi žena ostvarila trudnoću i porod kakve ona to želi, mora itekako mnogo toga naučiti unaprijed, mora baratati informacijama kako bi mogla donositi odluke. Ne bude li mogla donijeti sama odluku, netko će je donijeti umjesto nje – i tada možda neće htjeti ispričati svoju priču.
Žene s teškim porodima zacjeljuju rane kako znaju i umiju. Većinom ih se ne žele sjećati, ali tako rana ne može zacijeliti i tako neka druga žena ne može iz toga učiti. Žene s predivnim iskustvima poroda većinom šute da ne bi povrijedile drugi dio žena koje tuguju. I tako, sve u kurg i na krivo.
Vrijeme je da žene počnu naveliko pričati o trudnoći, porodu i majčinstvu! Zašto da si ne pomognemo međusobno? Pripremamo se za vjenčanja minimalno godinu dana unaprijed, a za najvažniju stvar u životu nam često ni ne padne na pamet priprema.
Trudnoća je priča za sebe, svijet za sebe. Porod je svemir za sebe. Trudnoća i porod su na kraju svemirski ples kojim smo otplesale u majčinstvo. Majčinstvo je najizazovniji aspekt kroz koji žena prolazi u svojoj transformaciji, a oko sebe nemamo žene čije priče smo slušale i preko čijih se iskustava učimo.
Kako to promijeniti? Kao i sve ostalo, promjenom samih sebe. Drage žene, počnite pričati o tim iskustvima svojim prijateljicama. Ako ste prva trudna u svom ženskom krugu, nemojte misliti da ćete im dosađivati pričama o trudnoći (vjerujte, priče o kakici i podrigivanju su ipak malo dosadnije ;) ). Ne morate ih obasipati svim detaljima, ali pričajte im o tome što prolazite. Pričajte im o emocijama i mislima unutar vas samih, o stvarima koje doživite na pregledima, o svojim mišljenjima i stavovima, o pročitanim knjigama. Bilo kakav oblik takve komunikacije će i vama pomoći. Ukoliko ste zbunjene i u dvojbi oko neke informacije koju ste čule – komuniciranjem toga naglas možda nestane vaše dvoumljenje. Isto tako, nikad ne znate s kim je vaša ne-trudna prijateljica bila u kontaktu i možda baš ima informaciju koja je vama potrebna. Vaša iskustva će se usaditi bar jednoj prijateljici i pomoći će joj u budućnosti.
Pričajte o porodima. Što više i što glasnije! Neka se čuje sve. Neka se zna kako može boljeti i kako može biti ekstatičan. Pričajte kako su se ponašali prema vama, i to što mislite kako je trebalo biti.
Dijeljenjem iskustava na taj način možemo mijenjati mnogo stvari. Kad znaš unaprijed što bi te moglo čekati, onda se itekako možeš pripremiti bar na određen dio iskustva i to ponekad spašava glavu.
Ako ste pak vi među zadnjima od prijateljica trudna – pričajte i vi! Svaka trudnoća je drugačija i svaka žena u trudnoći je drugačija i niti jedna priča nije dosadna. Možda baš vaša trudnoća i vaš porod donesu vašim prijateljicama potpuno nov pogled na to iako su i same sve prošle.
Vrijeme je za priču o trudnome biću i za sve varijante jedne priče. Priča o trudnoći i porodu ima koliko i žena na planeti i uvijek se čuje i nauči nešto novo, pogotovo kad krene i majčinstvo.
Najveća podrška koju si međusobno možemo dati je upravo dijeljenjem svih tih iskustava. Tako se međusobno osnažujemo i znamo da nismo same. I najvažnije, tako si zaista pomažemo, jer intuicijom i znanjem možemo vratiti svoju trudnoću i porod natrag u svoje ruke gdje i pripadaju!
Tekst: Marija Čukman, porođajna edukatorica i doula; www.svjesnatrudnoca.comFoto: Profimedia
.png)
.png)
Chrissy Teigen kritiziraju jer joj kći drži noge na kuhinjskom pultu dok kuhaju
Kako darovita djeca zamišljaju bolji svijet? Birali bi učitelje, predmete, a tehnologija im je pomagač, ne gospodar
Maja Šuput pokazala novu Bloomovu frizuru: 'Baš si ga skratila, sad je pravi dečkić'
Dragi odrasli...: Pisma djece iz Hrvatske za bolji svijet, ovo su njihove poruke
Uranjeno božićno ukrašavanje usrećuje, znanstveno je dokazano