“Kad sam imala otprilike 12 godina, jedan od prijatelja mojih roditelja me pitao jesam li imala sretno djetinjstvo. Odgovorio sam „ne, nisam bila osobito sretna“. Moj je otac to čuo i bio je bijesan. “Imaš idilično djetinjstvo. Jako ste sretni. Kakva glupost!". A budući da je on moj otac, moj voljeni, ali strašni otac, osjećala sam se krivom, osjećala sam se loše zbog toga što sam rekla.
Roditelji toliko žele da im djeca budu sretna da ih ponekad pokušavaju natjerati na sreću.Ono što je mom ocu tada nedostajalo, i nešto je što roditeljima često nedostaje, je prilika da se poveže s djetetom. Nakon što je naš gost otišao, moj je otac mogao pitati zašto se tako osjećam i odgovor, kakav god on bio, ne protumačiti kao napad na sebe.
Djeca nisu projekti - nešto što će nam ispasti dobro ili loše - ili poslovi koje treba obaviti, već ljudi s kojima se trebamo poistovjetiti.To je ključna, najvažnija stvar koju roditelj treba imati na umu - da ono što treba svjesno čuvati, o čemu treba razmišljati i na čemu treba raditi nije toliko njihovo dijete samo po sebi, već njihov odnos s djetetom. Prečesto se fokusirajući samo na dijete, roditelji ne mogu vidjeti kako njihovi vlastiti postupci utječu na to dijete. Svakom djetetu treba pristupiti kao jedinki, pojedincu, a ne nasjedati na etikete kao što su "djevojčica", "dječak", "najstariji", "najmlađi" i ostale generalizacije.
Roditelji su obično dobri u promišljanju o budućnosti svoje djece i mogućnostima koje im mogu stvoriti kada biraju škole i postavljaju ciljeve, ali još je važnije biti prisutan s djetetom u sadašnjosti — vidjeti ga, razumjeti i prihvatiti takvim kakav je sada. Ako roditelji odaberu ono što njihovom djetetu odgovara u sadašnjosti, budućnost će im biti puno lakša.
Jedan od najvažnijih pokazatelja dobrog mentalnog zdravlja djeteta je snažna veza s roditeljima — zdrav, funkcionalan odnos", objasnila je jedna od najpoznatijih svjetskih psihoterapeutkinja Philippa Perry za Financial Times.