Svaki čovjek ima vrijednosti koje su mu važne – nekome je vrhunska vrijednost poštenje, dok je nekom drugom zabava. Ono što nam je važno najčešće usvajamo u vrlo ranoj dobi još u roditeljskom domu ili od drugih odraslih ljudi koji su nam u djetinjstvu bili važni i utjecali na nas (bake, djedovi, učitelji...). Ako su nas roditelji učili poštenju te su se i sami ponašali u skladu s vrijednošću koju propagiraju, vrlo je vjerojatno da ćemo i mi usvojiti tu vrijednost kao prioritetnu. Jednako tako, u svojoj okolini preferirat ćemo ljude koji dijele naše mišljenje prema toj vrijednosti, koji su pošteni i kojima je poštenje jednako važno kao i nama.

No što se događa ako netko ne dijeli naše vrijednosti ili, još gore, ako ih na neki način povrijedi? Dirnuvši u vrijednosti drugih ljudi, vrlo ćemo ih lako uznemiriti, naljutiti, rastužiti. Uzmimo za primjer profesora u školi kojemu su vrhunske vrijednosti poštenje i iskrenost. On će biti prilično uznemiren ako vidi svoje učenike da na ispitu prepisuju sa šalabahtera. Za njega će taj prijestup vjerojatno biti među težima koje učenik može napraviti te će ga sigurno sankcionirati.

Ono što je još teže i s čime se danas susreću mnogi roditelji, pa i profesori u školama te svi koji imaju blizak odnos s djecom i mladima, jest pitanje kako djeci prenijeti vrijednosti poput truda, rada i poštenja u društvu u kojemu takvi, nažalost, ne uspijevaju? Kako stimulirati dijete da uči i školuje se kad nama to nije donijelo ništa dobro? Čine li djetetu medvjeđu uslugu kada mu sugeriraju da se trud i rad isplate, a s druge strane sami grcaju u novčanim problemima unatoč tomu što su se školovali, bili vrijedni i marljivi, pošteni?

Suvremeno društvo U suvremenom potrošačkom društvu profit je pokretač gotovo svih procesa, snalažljivost (što god ona značila) mjera je nečije vrijednosti, a imidž važniji od osobnosti. Upravo zbog toga sve veći broj profesora, roditelja i odgajatelja susreće se s istim problemom: kako djeci propagirati znanje i poštenje kao najveće vrijednosti i bogatstvo kada se u praksi pokazalo da se te vrijednosti u hrvatskom društvu najmanje cijene i da su za napredak i zavidno radno mjesto puno važniji veze, novac i politička podobnost. Raspad sustava vrijednosti očituje se i u sve učestalijem nasilju. Skupocjeni auti, brendirana odjeća i obuća, novac, lagodan život bez rada – sve se to nudi kao uzor, ne više samo na televiziji nego i u stvarnom životu svijeta estrade i politike.

Bez obzira na trenutačnu krizu vrijednosti, činjenica je da su djeca ogledalo roditelja te da dijete, odrastajući u okruženju u kojemu se propagiraju međusobna tolerancija i poštovanje, pouzdanost, rad, trud i poštenje, sigurno upija te vrijednosti kao vlastite. Iako postoji cijeli niz savjeta stručnjaka kako u djeteta razvijati empatiju, kako ga poticati na tzv. prosocijalno ponašanje, ono što se pokazalo najboljim i najučinkovitijim receptom jest vlastiti primjer. Što je dobro, a što loše u međuljudskim odnosima, je li u redu rugati se drugom djetetu, isključivati iz igre drugo dijete jer je po nekoj osobine drukčije od većine, je li redu prijatelje birati prema kriteriju koji uključuje materijalno bogatstvo...

Sve su to stvari koje dijete uči gledajući roditelje, koji mu iz dana u dan verbalno i neverbalno nude odgovore na ta pitanja. Poštenje i iskrenost nisu vrijednosti koje će dijete usvojiti kao teorijsku podlogu u jednom danu. To je niz sitnica, detalja, događaja tijekom niza godina koji na kraju formiraju djetetovu osobnost i odluče o tome hoće li dijete i mlada osoba u koju će odrasti imati poštovanja prema starijim osobama, hoće li biti tolerantni prema drugima, hoće li do ciljeva i rezultata dolaziti pod svaku cijenu, “preko leševa” ili će u obzir uzimati i druge ljude. To je razlika koja čini razliku.

Djeca uče od roditelja Roditelji često tijekom odrastanja svojeg djeteta uočavaju kako im se njihove riječi u različitim varijacijama vraćaju iz djetetovih usta. Dijete do pet godina na nesvjesnoj razini, ne promišljajući, usvaja vrijednosti i uvjerenja svojih roditelja i svih onih koji su mu važni u tom ranom periodu, a roditelji su dakako najvažniji.

Jedna od autorica ovog teksta i sama je majka trogodišnje djevojčice. Nedjeljom ujutro prije no što izjure u dnevnu akciju po izletima, parkićima, placevima, malena pogleda crtić na televiziji. Mama tražeći crtić mijenja programe i preskače sve one glasne crtiće u kojima curke velikih grudi i dečki širokih ramena rješavaju neka čudna socijalna pitanja. Osim što ga preskoči, ona kaže: “Ovaj je glup.” To zapravo i nije upućeno njenoj djevojčici, prije bi se reklo da komentira sama za sebe. Kada dođe do programa ne kojem je neki miran, obojen, veseo, poučan dječji crtić (a ima i takvih) zaustavlja se i gleda zajedno s djevojčicom. E taj je baš po mjeri maminih vrijednosti.

Malena je sada dovoljno stasala da sama uzme daljinski u ruke i bira crtić. Mama radi nešto u kuhinji i čuje kako malena mijenja programe i govori: “Ovaj je glup. I ovaj je glup.” S tim riječima prelazi preko bučnih crtića i likova s nenormalno velikim očima. Majka se nije ni trudila usaditi djevojčici vrijednosni sustav u kojem će takvi crtići biti okarakterizirani kao glupi. Samo je živjela.

Navedeni primjer opisuje kako djeca imitacijom usvajaju vrijednosti svojih roditelja. Roditelji ih utiskuju djetetu tako što žive ono što jesu. Komunikacijski stručnjaci kažu da je 7% komunikacije verbalno, a 93% neverbalno, od čega 55% ide na fiziologiju, a 38% na tonalitet. Iz toga možemo zaključiti da često nije važno što roditelji govore, već ono kako se ponašaju, što čine u određenim situacijama.

Ako mama kaže da je važno biti pošten i govoriti istinu a istodobno “bezazleno” laže djetetu, ono na nesvjesnoj razini može zaključiti kako je u redu lagati jer i mama laže. Bezazlene laži u ovom kontekstu znače one kojima roditelji podliježu radi dobrobiti djeteta. Primjerice, kad idu vaditi krv, roditelj kaže da neće boljeti. Ili roditelj ostavi dijete na čuvanje kod bake i kaže da će se odmah vratiti samo da bi smirio mališana. Ili jednostavno “pobjegne” kada ostavi dijete na čuvanju kako se ono ne bi uznemirilo...

Ako tata špota dijete jer je isključilo prijatelja iz igre a on sam baš nije ljubazan prema ljudima, dijete na nesvjesnoj razini može zaključiti kako drugi nisu važni. Ako to nije izoliran slučaj, vjerojatno će i dijete s vremenom usvojiti iste vrijednosti.

Tekst: Kristina Bačkonja, dipl. psihologinja i NLP trenerica i Jelena Vrsaljko, dipl. soc. radnica, psihoterapeutkinja i NLP trenerica, Centar Proventus

Foto: Thinkstock