• Dopustite dječacima da igraju igre koje žele – u razumnim granicama. Ratne i kompetitivne igre su u redu, sve dok dječaci ne ozljeđuju jedan drugoga. Postavite pravila koja vrijede za vašu kuću, primjerice, "nema napucavanja lopte u stanu", ali koja opet ne ograničavaju dječake da se uopće igraju. Ostanite blizu i motrite situaciju da biste bili sigurni da su djeca pod nadzorom, no ne miješajte se sve dok jedan od dječaka nije u opasnosti naškoditi drugome.
  • Dopustite dječacima da se igraju igara koje su im u školi zabranjene. Škole moraju ograničiti neke vrste igara zbog nedostatka prostora ili odgovarajućeg nadzora. Osim toga, ako roditelji u kući ne dopuštaju nikakve pustolovne, uzbudljive ili nasilne fantazije, dijete si ni kod kuće ne može osjećati slobodno i nesputano.
  • Ograničite količinu i vrstu nasilja kojem su dječaci izloženi putem televizije, filmova i videoigara. Slike koje dolaze iz medija često plaše djecu mlađu od sedam godina i ona ih mogu zadržati u igri.
  • Zadržite nadzor nad daljinskim upravljačem. Televizor neka bude samo u dnevnoj sobi tako da vidite što dijete gleda. Ako se djetetu dopusti mijenjanje programa, moglo bi otkriti uzbudljive, ali i opasne sadržaje. Takve emisije djecu fasciniraju, a rijetko će se odvažiti razgovarati s vama o tome što su gledali.
  • Imajte na umu da dječačke fantazije nisu isto što i stvarna agresija. Ako se dječaci igraju igara prepunih nasilnih slika, nemojte im reći da se toga ne treba igrati. Umjesto toga, razgovarajte o tome kako se drugi osjećaju zbog tih igara i postavite pravila da bi igra bila sigurna. Umjesto da jednostavno zabranite tu igru, pokušajte je shvatiti s djetetova gledišta i razgovarajte o tome kako osigurati da igra ne naškodi nikome. Nemojte se uplašiti ako je igra nasilnija – to je igra ili fantazija, a ne stvarnost.
  • Pronađite odgovarajuće mjesto za dječačke igre. Umjesto da djetetu zabranite jurcanje po restoranu, predložite mu da igru sačuva za kasnije. Tako dječaci uče da je igra OK, ali da ponašanje nije prikladno za određeno mjesto i vrijeme.
  • Pokušajte ne kritizirati interese svojeg djeteta. Tanka je linija između mržnje usmjerene na stvari koje dječak voli i mržnje usmjerene prema dječaku. Ako svakoga dana govorite dječaku "Ne mogu vjerovati da ti se to sviđa", govorite mu da je u onome što ga zanima nešto pogrešno.
  • Zadržite otvorenu komunikaciju i razgovarajte. Zamolite svojeg sina da vam priča o svojem svijetu, o onome što voli i o onome što ga uznemirava. I slušajte kako se osjeća bez prosuđivanja tako da on ne osjeti potrebu skrivati ono što osjeća od vas. Pokušajte razgovarati tijekom neke igre. I budite strpljivi ako se mališan naljuti. Ako se dječak naljuti, nemojte ga jednostavno poslati na hlađenje ili u kaznu – pomozite mu da izrazi svoje osjećaje. Imajte na umu da djeca u trenutku ljutnje ne mogu savršeno točno izraziti svoje osjećaje te da im ponekad nedostaje riječi.
  • Ako suzbijete prirodnu agresivnost dječaka, oni mogu postati još agresivniji. Kažnjavanje dječaka kaznama kao što su hlađenje ili sjedenje na stolcu za kaznu ili ograničavanje njegova kretanja samo na njegovu sobu može dječake potaknuti na dodatnu agresivnost. Posebno je loše kažnjavanje oduzimanjem odmora. Učitelji koriste tu kaznu jer dječaci vole odmor – no, da dječaci vole čitati, bi li učitelji i to oduzimali? Razmislite o tome dok odmjeravate kaznu.

Foto: Thinkstock