Imamo problem sa senzornom integracijom

Svijet oko nas i sebe u tom svijetu doživljavamo pomoću 7 osjetila: dodirom, vidom, sluhom, njuhom, okusom, te osjetilima pokreta i svijesti o vlastitom tijelu. Mnoštvo je to osjetilnih ulaza koji naš mozak obasipaju stotinama milijuna senzornih poruka. One, pak, zahtijevaju neprestanu regulaciju kako bi reakcije na njih bile u skladu s podražajima koje tijelo iskušava.

Pretvara li vam se svaki dan s djetetom u neprekidnu noćnu moru, jer ono nikad ne želi učiniti ono što od njega tražite, vrišti kad ga odijevate i češljate, četkicu za zube nemoguće je ugurati u njegova usta, zatim želi iz kuće izaći bez cipela, nema šanse da mu nataknete kapu na glavu iako vani puše ledeni vjetar, uvijek vas osramoti pred gostima svojim ispadom bijesa zato što je netko sjeo na njegovo mjesto za stolom ili pije iz njegove najdraže šalice, tjednima jede samo jednu vrstu hrskavih pahuljica s hladnim mlijekom (i ništa drugo!), doživi pravi slom živaca kad ga popodne pokušavate odvući od crtića i staviti na spavanje iako mu glavica pada od umora, navečer urla iz sveg glasa ne želeći ući u kadu, iako je jučer uživalo u kupanju, a kad se približi vrijeme za spavanje i vama je već «ponoć», ono prepuno energije trči kao mahnito po sobi, baca se na jastuke i valja po podu... vrijeme je da se zapitate mora li sve to izgledati baš tako, možete li išta učiniti da se stvari promijene i idući dani vama i njemu postanu manje... zastrašujući.

Senzorne mušice

Svatko od nas ima svoje senzorne mušice. Bitno je koliko ih, zapravo, imamo i ometaju li nam one funkcioniranje u svakodnevnom životu. Ako ne podnosimo etikete na novoj odjeći, jednostavno ih odrežemo i stvar je riješena. Ljigavo tijesto možemo mijesiti vilicom ako ga ne možemo dotaknuti rukama. Smeta li nam jako svjetlo, zaštitit ćemo se šiltericom i sunčanim naočalama. Važno je da senzorne mušice budu i ostanu samo to: pojedinačni podražaji koji nam smetaju i za koje smo pronašli način kako da nastalu neugodu otklonimo.

No, zamislite da živčani sustav vašeg djeteta ne povezuje dobro sve te silne podatke koje prima, da količina njegovih mušica čini čitav roj koji prevladava veći dio dana? Mozak radi dobro, osjetila primaju podražaje i odašilju ih dalje, ali negdje između dolazi do greške: dijete se osjeća nedovoljno ili, pak, previše podraženo, a može reagirati i mješovito: ono što mu je jučer bilo ugodno i htjelo je ponavljati unedogled, danas mu se čini nepodnošljivo do boli. Kada sklopi oči, nema pojma gdje mu se tijelo ili bilo koji njegov dio nalaze. Običan silazak niza stube doima se opasnim pothvatom, pronalaženje željene igračke u prepunoj kutiji ravno je traženju igle u plastu sijena, a oblikovanje zalogaja u ustima, žvakanje i uspješno gutanje bez davljenja velik je napor koji iziskuje stalnu koncentraciju. Većina ga odjeće sputava ili grebe, cipele su krute i teške poput olova, voda u kadi prži mu kožu, kapljice iz tuša udaraju ga poput kiše kamenčića, a bilo kakva promjena rutine oduzima mu ono malo sigurnosti koju pronalazi u predvidljivim okolnostima, te njegova borba za najdražu šalicu i stalno mjesto za stolom postaje stvar golog opstanka... Zastrašujuće, zar ne?

Bori li se vaše dijete po čitave dane sa svojim nedosljednim živčanim sustavom, dok mu se svijet čini kao nepredvidljivo, frustrirajuće i opasno mjesto, a vi ga pritom raznim «odgojnim metodama» pokušavate privoljeti da se ponaša «normalno», jedino što ćete postići jest to da dijete postane još izgubljenije, a vi još očajniji. Senzorne teškoće oblikovat će veći dio njegova i vašeg života.

Učinimo prvi korak

Prvo što trebate poduzeti u ovakvoj situaciji jest prepoznati problem. Istodobno, morate promijeniti svoj odnos i ponašanje prema djetetu – od osjećaja nezadovoljstva i ljutnje u suosjećanje s djetetom i njegovim stvarnim teškoćama. Ono doista ne mora biti «razmaženo» i «zločesto» nego tek pretjerano podraženo i samo se pokušava sabrati ili odreagirati na preplavljenost osjećajima. Nažalost, iako mnoga djeca instinktivno pronalaze načine da ponovno organiziraju svoj živčani sustav, baš mi, roditelji, znamo ih nehotice sputavati u tome.

Dijete koje osjeća nedostatak kretanja skakat će po kauču uživajući u tome, a mi ćemo ga, naravno, spriječiti riječima «ne skači, past ćeš» ili «ne divljaj, polomit ćeš opruge». Ne dopuštamo mu da žvače kutove svoje odjeće (grdimo ga i sramotimo, umjesto da mu ponudimo odgovarajuću zamjenu koju smije žvakati), prekrije uši rukama i odvrati pogled od nas kad mu govorimo (a ono se samo štiti od nepodnošljiva senzornog unosa!), gura teške predmete, namještaj ili čak zid (traži odgovarajući senzorni unos), ritmički se ljulja, vrti ili vrpolji na stolcu («sjedi mirno za stolom!»)... Kad dijete čini nešto što smatramo neobičnim ili neprikladnim, zapitajmo se ima li možda svrhe u tome prije nego što ga «discipliniramo».

Bitno je uočiti da je poremećaj senzorne integracije upravo to: poremećaj, a ne bolest. Djetetu se može i mora pomoći da zapreke svlada, a teškoće ublaži. Na nama je da s time počnemo odmah.

Detektivski posao

Potražite literaturu koja govori o problemu senzorne integracije (zaista je sjajna knjiga «Senzorna integracija iz dana u dan» autorica Lindsey Biel i Nancy Peske) da biste bolje upoznali kako naša osjetila rade, pronašli smjernice po kojima ćete moći odrediti ima li vaše dijete zaista senzornih smetnji te otkrili koji od senzornih ulaza stvara djetetu najveće poteškoće i što sve vi i dijete možete učiniti kako biste mu olakšali tegobe. Postoje gotove tablice s nizom pitanja koja će vama i eventualno budućem terapeutu olakšati prepoznavanje smetnji.

Evo nekih pitanja koje si za početak možete postaviti:

• Smetaju li vašem djetetu zvukovi, mirisi, kretanje, dodirivanje, ili se čini kao da mu nekog podražaja stalno nedostaje?
• Preaktivno je ili, pak, pretjerano pasivno?
• Reagira li često neprimjereno na zahtjevne situacije ili na nepoznati okoliš? Samokontrola mu je izrazito slaba?
• Nespretno je i neoprezno?
• Ne uključuje se u igru s vršnjacima, izbjegava kontakt s nepoznatim ljudima? Teško se nosi s frustracijama, sklono je dugim ispadima bijesa i teško se smiruje?
• Ponaša li se neuobičajeno u određenim okolnostima ili veći dio dana?
• Izluđuju li ga iznenadne promjene planova i dnevnih rutina?
• Zadržava li neka ponašanja (npr. stavljanje predmeta u usta ili ispade bijesa) dulje nego što se to očekuje za njegovu dob?

Pokušajte se uživjeti u sliku svijeta kako ga vidi vaše dijete. Zapisujte okolnosti koje su prethodile npr. ispadu bijesa – otkrit ćete što ga je potaknulo i pokušajte ih idući put izbjeći, a ispad bijesa preduhitriti.

Razvijajte svoju senzornu inteligenciju, jer samo tako možete pomoći svojem djetetu.

Bitno je pritom oduprijeti se komentarima «dobronamjernih» ljudi oko nas, počevši od onih da su sve to razvojne faze i da «treba biti strpljiv, sigurno će proći», pa do onih koji sve što vas muči pripisuju lošem odgoju i vašoj nesposobnosti kao roditelja. Posumnjajte da neobična ponašanja mogu biti izazvana poremećajem senzorne integracije obuhvaćaju li nedosljedno reagiranje na podražaje, mnogobrojne senzorne mušice i senzornu preosjetljivost. Dugujete to svojem divnom neobičnom djetetu!

Potražite stručnu pomoć

Kada ste prikupili i organizirali zabilješke svih ponašanja svojega djeteta koja vas zabrinjavaju, potražite stručnjaka za senzornu integraciju. On će prvo obaviti razgovor s vama, zatim pregledati dijete i konačno potvrditi ima li ono senzornih teškoća. Prema potrebi će predložiti terapiju koju će provoditi stručna osoba, a vama dati mnoge korisne savjete, od toga kako se ponašati u pojedinoj kritičnoj situaciji, kako provoditi tzv. senzornu dijetu (niz svakodnevnih aktivnosti koje pomažu djetetovu živčanom sustavu da se organizira i bolje funkcionira), pa do toga kako ćete svoj dom učiniti sredinom ugodnijom i poticajnijom za optimalan razvoj vašega djeteta i ublažavanje njegovih senzornih smetnji. Dom kakav vaše dijete zaslužuje.

Tekst: Natalija Hranjec-Ecimović

Foto: Thinkstock