Nasilje u školama tema je o kojoj se govori već godinama, a roditelji ne znaju je li gore saznati da je njihovo dijete žrtva maltretiranja ili nasilnik. S jedne strane, maltretiranje može utjecati na žrtvu do kraja života, a ponekad može dovesti do samoozljeđivanja i samoubojstva. S druge strane, ako shvatite da vam je dijete nasilnik, možda nećete znati što učiniti. Nedavno je korisnica TikToka @absurdoblivion, koja sebe naziva Steph, podijelila priču o učinkovitoj metodi koju je njezina mama koristila kad je bila dijete, a koja ju je spriječila da ikad ponovi nasilje.
Važnost empatije
"Prva vještina koju morate razviti kod nasilnika je empatija", kaže ona.
Steph ističe da je njezina mama bila nježni roditelj. Tijekom djetinjstva nije baš imala kazne, ali je patila zbog mnogih prirodnih posljedica. Steph ističe da je to bilo učinkovitije od kazne jer osim što su bile neugodne, stvarno su je potaknule da promijeni svoje ponašanje.
Stoga, kada je susjeda došla reći njezinoj majci da je Steph nekoliko tjedana u autobusu govorila stvarno zle i okrutne stvari njezinoj kćeri Lisi, Stephina majka je bila apsolutno bijesna. Empatija i suosjećanje bile su temeljne obiteljske vrijednosti i njezino razočaranje nije se moglo dovoljno izraziti.
"Moja mama je imala dva izbora. Mogla je ne vjerovati da bi njezina kći ikad učinila takvo što ili je mogla vjerovati da bi, a zatim svoju kćer potaknuti da odgovara za svoje ponašanje", prisjeća se Steph.
Mama se suočila s njom, dajući joj do znanja da je šokirana i razočarana, napominjući da su i Lisa i njezina mama bile jako povrijeđene.
"U mislima sam bila kao 'O ne... svi znaju, to više nije tajna'. Zlobne, strašne, užasne stvari koje sam govorila - svi znaju za njih", objasnila je Steph.
Steph je priznala da bi se trebala ispričati Lisi, njezina mama se složila i nije htjela čekati ni trenutka više, rekavši joj da odmah posjeti Lisu. To je bilo još potresnije za Steph jer njezina mama nije bila takva da bi inzistirala da se nešto odmah učini.
Prihvaćanje odgovornosti
Steph se morala ispričati Lisi, a tome su prisustvovale i obje mame.
"Rekla sam: 'Lisa, stvarno mi je žao zbog stvari koje sam ti govorila'. A moja mama je dodala: 'Kao što su...?'' prisjetila se Steph.
Stephina mama zahtijeva je preciznost, željela je da njezina kći osvijetli ozbiljnost njezina ponašanja tako što će je natjerati da se ispriča ponavljajući sve te užasne stvari pred svima, jednom Lisi, a jednom njezinoj majci. Uključujući i okrutne stvari koje rekla o Lisinom pokojnom ocu.
Razmišljajući o tom trenutku, Steph kaže da se još uvijek osjeća užasno.
"Nikad se ne želim osloboditi tog srama. Taj sram je dobar, to je dobra sramota", otkrila je.
Isprika je prihvaćena, Steph je dobila oprost, a kao tinejdžerica ponovno se ispričala Lisi, i to bez ikakvog poticaja. Zbog način na koji je njezina majka pristupa situaciji, ona je zaista osjećala kajanje zbog svojih loših odluka kao dijete.
Lekcija o poniznosti
"Mama me mogla napasti, kazniti, mogla je odabrati što god. Ali ta činjenica da sam morala stajati tamo, u Lisinoj kući, ponavljati užasne stvari koje sam joj rekla, pred njom, pred njezinom mamom... bilo je je*eno učinkovito i drago mi je da je moja mama to tako riješila", istaknula je.
Ovo je metoda o kojoj vrijedi razmisliti kao roditelj. Jer empatija je u konačnici praksa i ponekad djecu treba natjerati da vježbaju dok ne postane navika. Možda još važnije, to je dobar podsjetnik da biti nasilnik ili biti žrtva maltretiranju nije neka neizbježna mana karaktera: način na koji pristupamo tim problemima može imati ogroman utjecaj na našu djecu i promijeniti njihove poglede na svijet nabolje.