Svako treće do svako peto dijete doživljava nasilje (uživo ili putem suvremenih tehnologija), 15 do 25 posto djece čini nasilje, a oko 10% djece istovremeno su u ulozi žrtve i počinitelja, kažu istraživanja. Istodobno, poražavajući su i podaci o tome koliko se često djeca povjeravaju učiteljima, nastavnicima ili roditeljima – samo 11% njih traži pomoć. Iako čak 60% djece doživi neki oblik izloženosti seksualno rizičnom ponašanju na internetu, njih manje od 3% o tome razgovara s roditeljima. Dakle, svako ili gotovo svako dijete u tijeku odrastanja bude uključeno u nasilje - kao žrtva, počinitelj ili promatrač. Kako potaknuti djecu i mlade da se povjere i da o nasilju ne šute?

"Kao što često kažemo, odnos povjerenja s djecom ne počinje u adolsecenciji, nego od rođenja. Dijete treba sustavno i dosljedno dobivati poruke da roditelje zaista zanima kako je, kako se osjeća, da će ga se saslušati i razumjeti, a ne omalovažavati, vrijeđati ili kažnjavati za emocije koje ima i pokazuje. Dijete treba znati da ga roditelji bezuvjetno vole i prihvaćaju, bez obzira na to što se roditelji nekad ljute, postavljaju granice i slično. Konačno, dijete treba znati da kazna nikad neće biti usmjerena na njegove potrebe (npr. uskraćivanje ljubavi ili kontakta s roditeljem), nego na želje (poput igranja igrica, slatkiša, crtanog filma). Naišla sam na sjajan citat meni, nažalost, nepoznatog autora koji kaže da moramo slušati djecu dok su njihovi problemi "mali", inače ih nećemo imati priliku čuti kad njihovi problemi budu "veliki". Pitajmo djecu kako su, često i uporno, potičimo žive rasprave i kritičko razmišljanje na aktualne teme, kako bi djeca znala da su to sve teme koje su dozvoljene doma, oko kojih smo otvoreni te da nas zanima što nam imaju reći“, savjetuje Mia Roje, psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, napominjući kako su djeca, zbog modernih tehnologija, danas izložena puno brutalnijem i dugotrajnijem obliku nasilja. Izreći nešto ružno o drugome lakše je skriven iza ekrana; baš kao što je lakše i biti "hrabar“ u uvredama. Osim toga, svaki oblik neprimjerenog ponašanja, objavljen virtualno, puno se lakše i brže širi, ali – nažalost – i puno dulje traje. Stoga je važnost uključenosti roditelja u život svoje djece – u realnom, ali i u virtualnom svijetu – od iznimne važnosti.

Da nasilje putem suvremenih tehnologija ima neke svoje specifičnosti i za žrtve je često teže nego nasilje licem u lice, slaže se i psihologinja Roje.

"Prije svega, iza malih ekrana ljudi su obično "hrabriji", više okrutni nego uživo, što možemo primijetiti i na odraslima. Počinitelj ne vidi žrtvu, ne vidi njene reakcije i lakše je izbjeći empatiju, grižnju savjesti i osjećaj za to što je moralno. Mali ekran pruža osjećaj distance i zaštićenosti počiniteljima. Nadalje, nasilje putem suvremenih tehnologija nikad ne prestaje, znamo da su djeca i mladi online (gotovo) po cijele dane. Ako dijete trpi nasilje doma, ode u školu barem dio dana. Ako trpi nasilje u školi, ode doma drugi dio dana. Ako trpi nasilje na internetu, nema odmora ni pauze. Čak i ako ugasi mobitel, sve će ga dočekati. Kad se zadirkivanje događa, primjerice, u školi, svjedoči mu određen broj djece i nema dugoročnih tragova, podsjetnika koji žrtvu mogu sustići tjednima, mjesecima, pa i godinama kasnije. Žrtva se u elektroničkom nasilju osjeća više izloženo jer često ne zna tko je počinitelj, jer je sve što dođe na internet dostupno neograničenoj publici u jednom kliku i nikad se ne može sa sigurnošću zauvijek izbrisati. Posebno je osjetljivo kad djeca i mladi šalju seksualno provokativne slike i materijale, s kojima ih se kasnije ucjenjuje i koji se prosljeđuju drugima. Tada žrtve često šute iz osjećaja srama i krivnje što su uopće takve materijale slali, nastoje to skriti od svih, a posebno od roditelja“, kaže psihologinja i napominje kako je baš zbog toga važno s djecom razgovarati o sadržajima koji se šalju preko interneta, njihovom trajnom zadržavanju na internetu i mogućnosti da dospiju u pogrešne ruke. Još je važnije isto to primjerom pokazati, jer i mnogi roditelji i sami objavljuju i šalju neprimjerene sadržaje, a djeca najviše uče iz primjera. Ako se ipak tako nešto dogodi, važno je suzdržati se od okrivljavanja djeteta jer, bez obzira na to što se moglo ponašati odgovornije, za počinjeno nasilje uvijek je kriv počinitelj nasilja, a nikako žrtva.

"Važno je da su roditelji uključeni u virtualni svijet svoje djece od samog početka, da se potrude razumjeti što djeca rade online i što više se u to uključiti u mlađoj dobi. U adolescenciji vam djeca vjerojatno neće pokazivati sve što rade, što je normalno, i na tome ne treba inzistirati. Svako razvojno doba nosi svoja pravila i mogućnosti. No, ako smo ranije postavili dobre temelje, i adolescenti će nam se s većom lakoćom obratiti za pomoć. Tada ih trebamo shvatiti ozbiljno i zaista im pomoći, umjesto da odmahnemo rukom ili im damo neki brzi savjet poput "Ugasite mobitel". Vezano za nasilje putem suvremenih tehnologija, važno je slikati sve dokaze i izvršiti prijavu, što se može učiniti i preko MUP-ove aplikacije Red Button“, savjetuje ova psihologica.

Ne postoji jedinstveni odgovor na pitanje zašto je netko nasilan. Za zdrav razvoj djeteta vrlo su važna iskustva u obitelji. Nedostatak pažnje i topline, svjedočenje nasilnom ponašanju kod kuće te nedovoljan nadzor i briga roditelja plodna su podloga za razvoj nasilničkog ponašanja djece. Korištenjem fizičkog kažnjavanja roditelj šalje djetetu poruku kako je u redu ljutnjom, nasiljem i zastrašivanjem dobiti ono što želimo. Vjerojatno je da će se dijete koristiti sličnim metodama i u kontaktu sa svojim vršnjacima. Djeca koja su impulzivna, živahna, imaju višak energije, nemaju strpljenja, koja često pronalaze brza „rješenja“ frustrirajućih situacija, ali i traumatizirana djeca podložnija su nasilničkom ponašanju. Okolina ih doživljava „zločestima“ i može im pripisati zločesto ponašanje te se dijete počinje u skladu s tim i ponašati. Školsko okruženje je također vrlo važno za pojavu nasilnog ponašanja. Nedostatak bliskosti, osjećaja prihvaćenosti svih učenika te međusobnog poštovanja između nastavnika i učenika i obrnuto, dovode do nasilničkog ponašanja u školi.

Kako bismo se mogli uhvatiti u koštac s nasilnim ponašanjem, prvo treba prepoznati nasilnika. U priručniku "Nasilje među djecom“ Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba navode kako nasilnici imaju potrebu osjetiti kontrolu i moć nad drugima te im ponekad nedostaje suosjećanja za žrtve. Prkosni su, sukobljavaju se s odraslim osobama, antisocijalni su i skloni kršenju školskih pravila. Često su skloni ljutnji i "lako eksplodiraju“. Teško se nose s frustrirajućim situacijama. Vrlo često su i sami nasilnici bili žrtve fizičkog zlostavljanja i nasilništva u školi (ili u obitelji). Uglavnom biraju žrtve koje su sitnije, mlađe, slabije, povučenije i pasivnije od njih. Neki nasilnici uopće ne razumiju kako se žrtve osjećaju i koliko im zastrašivanje šteti. Lako se uvrijede i često doživljavaju agresiju prema sebi, čak i kad nije prisutna. Napadač ne mora nužno biti uključen u čin nasilja, može biti organizator grupe, tj, poticati i nagovarati druge da se nasilno ponašaju. Obično ne vole školu i nisu se na nju adaptirali, imaju lošu samokontrolu, neosjetljivi su na osjećaje drugih ljudi. Dok neki nasilnici uživaju u agresiji, osjećaju se sigurnima i prihvaćeni su među vršnjacima, drugi imaju slabiji školski uspjeh, manje su popularni kod svojih vršnjaka i osjećaju se manje sigurnima. U nekim situacijama i sami nasilnici postaju žrtve. Nasilnici uvijek uspiju pronaći način zastrašivanja i zadirkivanja koji će najviše uznemiriti žrtvu; zadirkuju zbog težine, izgleda, boje kose, obitelji, popularnosti, uloženog truda, disleksije, dispraksije, religije, zbog položaja u društvu, ljubomore…

Evo i nekih znakova koji mogu upućivati da su djeca žrtve nasilja:
- boje se ići u školu i iz nje · mijenjaju uobičajeni put do škole
- mole roditelje da ih voze u školu
- odbijaju ići u školu
- "bolesni“ su ujutro prije škole, imaju glavobolje ili bolove u trbuhu
- pogoršava im se školski uspjeh
- dolaze kući s potrganom odjećom i oštećenim školskim knjigama
- dolaze kući izgladnjeli (uzet im je novac)
- postanu povučeni, niskog samopouzdanja
- postanu anksiozni, napeti, prestanu jesti
- prijete samoubojstvom ili ga pokušaju
- zaspu plačući, imaju noćne more
- ostaju bez svojih stvari, često „gube“ džeparac
- sve češće pitaju za novac ili počnu krasti (da daju nasilniku)
- odbijaju govoriti o tome što nije u redu
- imaju neobjašnjive modrice, ogrebotine i porezotine
- počnu zastrašivati drugu djecu · postanu agresivni i depresivni
- počnu markirati
- daju nevjerojatne isprike za navedena ponašanja
- sami provode odmor, a prijatelji iz razreda zbog toga nisu zabrinuti
- ne biraju ih u grupnim sportovima
- traže blizinu učitelja
- nesigurni su i uznemireni ako trebaju izaći pred ploču, pred razred.

Sadržaj je omogućio A1, koji ima aplikaciju A1 internet zaštita zahvaljujući kojoj u svakom trenutku možete imati pod kontrolom virtualni život svojeg djeteta.

Tekst: D. P.
Fotografija: Shutterstock