Najvažniji faktor pri odlučivanju može li dijete ostati samo je taj kako se dijete osjeća kada je samo kod kuće, osjeća li se opušteno i sigurno ili osjeća strah i nelagodu. Ako se dijete boji ostajati samo kod kuće i to doživljava kao traumatsko iskustvo, na primjer osluškuje sve zvukove u strahu da bi netko mogao provaliti u stan, razmišlja što bi se sve loše trebalo dogoditi, mogu se javiti posljedice u emocionalnom razvoju. Tako djeca mogu postati nesigurna u sebe i u svijet oko sebe, povučena, introvertirana ili, pak, suprotno – vrlo agresivna. U tim slučajevima potrebno je razmisliti na koje druge načine se roditelj može snaći. Najčešće djeca provode vrijeme s djedom i bakom, ako imaju takvu mogućnost. Također roditelji se mogu udružiti s roditeljima vršnjaka njihova djeteta i organizirati zajednička čuvanja djece. Dobro je pitati i prijatelje, rođake, kolege kako se oni snalaze.
Kada roditelji razmišljaju je li njihovo dijete dovoljno zrelo da ostane samo, trebaju razmisliti bi li se znalo snaći u nekim iznenadnim situacijama – kada na primjer netko pozvoni na vrata, ako se nešto u stanu zapali ili poplavi, ako nestane struje? Zna li dijete reagirati na siguran način i potražiti pomoć? Sluša li roditelje i poštuje li pravila i upute koje mu se daju? Također, valja razmisliti može li si dijete samo uzeti obrok, na siguran način podgrijati hranu, otići do dućana ako mu nešto zatreba? Prije nego ostave dijete samo kod kuće, roditelji bi trebali razgovarati s djetetom o potencijalnim situacijama i tražiti dijete da (po)kaže roditelju što bi učinio u nekoj od situacija. Za svaku situaciju mogu se navesti neka pravila – što se smije u kuhinji (npr. mikrovalna), a što ne (pećnica, štednjak); što se može reći nekome preko telefona, a što ne (npr. da je samo kod kuće); što reći kada netko pozvoni na vrata; u kojim sobama se može igrati; smije li zvati prijatelje da dođu na igru; kada i koliko se smije gledati televizija i biti na računalu, Internetu...
Roditelji ne smiju zaboraviti da ostave stan siguran za dijete, da ne budu alkohol, lijekovi, opasni deteđenti, oružje, upaljači i slično na dohvat ruke.
Ukoliko jedno dijete u obitelji jest dovoljno zrelo da ostane samo kod kuće, to ne znači da se ono uz to može brinuti i za svoju mlađu sestru ili brata. Stoga bi roditelji trebali i o tome voditi računa te procijeniti kakve je zrelosti mlađe dijete i u kakvom su međusobnom odnosu djeca.
Kada se roditelji odluče da je dijete dovoljno odraslo da ostane samo kod kuće, dobro bi bilo napraviti nekoliko testnih situacija i ostaviti dijete po par sati samo prije nego bude moralo ostati cijeli radni dan. Dobro bi bilo da se roditelj i dijete čuju telefonski nekoliko puta u danu, pogotovo u početku, te da dijete zna da ga uvijek može dobiti na telefon. Dobro je ostaviti djetetu sve važne brojeve telefona, kao što su hitna pomoć, vatrogasci i policija. Također, potrebno je razgovarati s njim i uputiti ga u moguće situacije, reći kome se sve može obratiti za pomoć.
Također, roditelji bi zajedno s djetetom trebali porazgovarati o aktivnostima, s čime bi se dijete moglo baviti dok je samo kod kuće. Roditelji mogu zadati neke male zadatke djetetu, na primjer da svaki dan pospremi jedan dio svoje sobe (ormar, stol, ladice, police). Također, dijete može svaki dan pola sata ili sat vremena čitati lektiru za slijedeću godinu ili neke druge dječje romane. Bilo bi dobro da roditelji nađu što više korisnih i zabavnih aktivnosti kako djeca ne bi bila prepuštena samo gledanju televizije i igranju na računalu ili surfanju Internetom. Ako se radi o više djece u obitelji, bilo bi dobro pripremiti neke društvene igre kao "Monopoly", "Čovječe ne ljuti se", "Rizik", "Cluedo", "Puzzle" i slično. Također, djeci bi trebale biti dostupne bojanke, papiri, bojice, tempere i slično. Tako djeca mogu crtati na zadanu temu, primjerice izrađivati čestitke vezane uz blagdane i rođendane.
Kućni ljubimci mogu biti dobro društvo djeci i često se djeca osjećaju sigurnijima jer imaju njihovo društvo. Ukoliko se sve dobro organizira, samostalan ostanak kod kuće može biti pozitivno iskustvo za dijete i pomoći mu u rastu samopouzdanja. Kada su roditelji provjerili sve gore navedene naputke, mogu se doista opustiti i vjerovati sebi i svom djetetu.
Tekst je napisala Hana Hrpka, prof. psihologije, Izvršna direktorica i predsjednica Udruge Hrabri telefon