Dijete ne može raditi što želi: Dr. Rajović strog oko toga da dijete mora osjetiti i tugu i poraz dok odrasta

Dr. Ranko Rajović često govori o načinu učenja u školama i ističe što bi trebalo promijeniti. Putuje po svijetu gdje ima priliku vidjeti kakvo je obrazovanje u nekim bogatijim, naprednijim zemljama, pa je tako u emisiji "Jutro" na TV Prva govorio o tome što smatra pogrešnim u Kanadi, gdje je nedavno boravio.

"Razgovarali smo s nastavnicima, dogodilo se da je učiteljica tijekom čitanja eseja rekla jednoj učenici da je napisala dobar esej, ali da je mogla dodati još koju rečenicu da sve zaokruži. Učenica baci sve sa stola, otrči do ravnatelja, dođu joj roditelji, nastavnica je dobila upozorenje da to ne smije to raditi jer će to napraviti emocionalnu štetu, da joj to treba reći na kraju sata nasamo, kratko, dvije-tri minute.

Dijete moramo naučiti da je poraz dio odrastanja

Ali dokle to ide? Tada sam bio u Torontu, turnir u košarci, sedmi razred, dijele koševe, nema poena. Pitam zašto ne upisuju bodove, da, znate, nitko ne bude tužan. To su nove filozofije, ali dijete mora osjećati tugu dok odrasta, kako će se onda pripremiti za život? Na kraju krajeva, dijete moramo naučiti da je poraz sastavni dio odrastanja, tako će mu biti malo bolje i bit će zadovoljno kad zna da je pobijedilo i tako se razvija. Međutim, poraza više nema, pitam tko je pobijedio, oni kažu nema pobjednika, svi su pobijedili, svi dobivaju zlatnu medalju.

Dr. Rajović govorio je i o tome kako djeca diljem svijeta već s 12 godina mogu birati spol, pa se neka od njih izjašnjavaju kao psi i mačke, nose nokte, skaču po klupama i nitko im se ne usudi ništa jer su mačke.

"Ta tolerancija da dijete može što hoće, to moram reći za roditelje, ali dijete baš i ne može što hoće jer mozak nije završio razvoj do 18. pa čak ni do 20. godine, a zbog nezrelosti tog dijela mozga dijete se upušta u rizična ponašanja, iskušava ih. Roditelji su tu da kažu koje su to granice. Ako ih nema, izgubit ćemo svoju djecu ", rekao je ovaj stručnjak.

"Granice se koriste da bi se dijete razvijalo, dijete voli imati granice, iako ih pokušava probiti, ali mi smo tu da ih postavimo. Primjerice, dijete se želi igrati, hoće li se igrati dva, tri, četiri sata, mi mu damo odluku, igrat će se pet sati, na nama je da postavimo granicu, može biti pola sata, 15 minuta, ta granica štiti dijete. Ako dijete želi nešto učiniti, a mi to dopustimo, to dijete ima doći u situaciju da sutra u životu kada nešto ne mogu, prag tolerancije je nula."

Kada govorimo o postavljanju ili ne postavljanju granica, svjedoci smo da današnja djeca vrlo često plaču, vrište, bacaju se kada im se nešto zabrani.

"Mala djeca ne znaju pokazati emocije pa plaču, pa ih zagrlimo i smirimo, ali ako to napravi predškolac ili prvašić, onda se bacaju, vrište i već smo zakasnili. Pa ćemo opet zagrliti dijete, da ga vratimo na pravi put, ne može dijete što hoće."

Kretanje je važno za razvoj dječjeg mozga

Dr. Ranko Rajović ističe da je kretanje vrlo važno za razvoj dječjeg mozga te je ponovno podsjetio da nedostatak kretanja smanjuje kognitivne sposobnosti.

"Neki 'stručnjaci' tvrde da se mozak ne razvija kretanjem nego razmišljanjem, što je potpuno ignoriranje razvoja mozga. Imamo situaciju da se naša djeca ne kreću, hodaju dva, tri, pet kilometara, a fiziološki šestogodišnje dijete treba hodati 15-20. Kretanje povezuje duboke regije mozga, ako nema kretanja, duboke regije mozga se smanjuju i imamo pad kognitivnih sposobnosti. To vidimo sa svakom generacijom stiže u školu malo slabiji od prethodnog, djeci prvo treba omogućiti kretanje, a zatim učenje kroz igru ​​i druge stvari koje će djetetu pomoći da iskoristi svoje potencijale.