Kako je izgledao prvi dan škole u Jugoslaviji?

Bojana danas ima 50 godina, a u prvi razred osnovne škole je krenula 80-ih godina u bivšoj državi. I tada je osnovnoškolsko obrazovanje, kao i danas, trajalo 8 godina no za portal startnews.hr je ispričala kako sun eke stvari bile bitno drugačije. Za početak, roditelji nisu djecu razvozili na nastavu već bi se prvog dana škole okupili prvašići iz naselja i zajedno krenuli u školu.

"Više je bilo druženja vani, na otvorenom. Prije škole smo se sretali na igralištu i zajedno išli tamo, poslije škole smo se opet družili vani", ispričala je. Prvi dan škole je bio normalan radni dan, djeca bi obula papuče i krenula u razred gdje je uslijedila prezentacija školskih pravila, a moguća je bila i provjera znanja. "U prvom smo polugodištu umjesto ocjena dobili markice: pčelica je bila ekvivalent petici. U drugom polugodištu smo već bili ocijenjeni", kaže Bojana i dodaje da učitelji tada nisu imali običaj najaviti ispit znanja kao što je to danas slučaj. Jednostavno si u bilo kojem trenutku mogao biti prozvan pred ploču i ispitan.

Učiteljice su djeca tada nazivala “drugarice” i imala su veliko poštovanje prema njima. Ako učenici nisu slijedili njezine upute, mogli su biti i fizički kažnjeni, o čemu se nisu usudili reći roditeljima. "Ako bi me prijateljica grdila, ili čak udarila, nisam se usudila reći roditeljima. Oni bi se ljutili na mene što je ne poštujem, a s ove točke gledišta, mislili bi da sam zaslužila kaznu." "Prijateljeva riječ je bila svetinja. Roditelji nikada ne bi stali na stranu djeteta, protiv učitelja, kao što je to danas slučaj. Ako ste previše brbljali, ili niste obraćali pažnju na nešto tijekom sata, stajali bi pred pločom za kaznu", kaže Bojana.

Školske torbe su u tom period bile gotovo identične sva su djeca nosila one marke Jugoplastika, osim djece čiji su roditelji radili u Njemačkoj – ona su imala nešto ljepše torbe. "Imali smo manje radnih bilježnica, manje udžbenika... Naravno, morali smo ih kupovati, ali ne u tolikoj mjeri. A nisu bili ni toliko skupi", kaže Bojana i otkriva da su tada najskuplji školski pribor bile bojice marke Jolly. “Onaj koji je imao “Jollyke” bio je kralj”, prisjeća se Bojana i poručuje da su djeca u to vrijeme rado dijelila pribor. Ako je nekome trebala pomoć, drugi su rado pomogli. "Nitko nije bio istisnut iz društva. Nije bilo važno imaš li petice ili jedinice, bez obzira na to jesi li iz bogate ili siromašne obitelji. Svi smo bili isti: pred učiteljima, pred kolegama".