Mama Mary Katherine Backstrom objavila je dnevnik dvogodišnjakinje koji je napisala pokušavajući se uživjeti u ulogu djeteta. Sa svakim sljedećim "ne" koje toddler čuje od roditelja ili odgojiteljica, emocije eskaliraju.
Pročitajte dnevnik jedne dvogodišnjakinje i bit će vam sasvim jasno zašto toddleri imaju ispade bijesa cijeli dan.
"Jutros sam se probudila i htjela se sama obući, ali rečeno mi je: “Ne, nemamo vremena, ja ću te obući”. Ovo me rastužilo.
Htjela sam doručkovati, ali su me upozorili: "ne, uprljat ćeš se, ja ću te nahraniti". To me razljutilo.
Htjela sam sama ući u auto, ali mi je mama rekla: "Ne, moramo ići, nemamo vremena. Ja ću te smjestiti." Ovo me rasplakalo.
Kasnije sam htjela slagati kockice, ali su učiteljice rekle "tako se ne radi, vidiš, ovako ide zajedno..." Odlučio sam da se više ne želim igrati.
Htjela sam se igrati s lutkom koju je netko drugi imao, pa sam je uzela. Odmah su me prekorili: "Ne, ne možeš uzeti! Moraš dijeliti." Nisam sigurna što sam učinila, ali to me rastužilo, rasplakala sam se. Željela sam zagrljaj, ali mi je rečeno "u redu je, idi se igrati".
Kasnije su me obavijestili "vrijeme je da ideš kući". Prije toga mi netko stalno govori: "Pokupi svoje igračke." Nisam sigurna što da radim, pa čekam da mi netko pokaže. Nisam sigurna kako se sprema. Kako započeti? Gdje staviti igračke? Čujem puno riječi, ali ne razumijem što me pitaju, zbunjena sam.
Kad je došlo vrijeme za večeru, htjela sam uzeti hranu, ali su me upozorili "ne, premalena si, ja ću ti natočiti".
Osjećala sam se malo. Pokušala sam pojesti hranu ispred sebe, ali netko je ponavljao: "Evo, probaj ovo, jedi ovo..." i stavljao mi nešto u usta. Ne želim više jesti. Htjela sam plakati.
Ne mogu od stola jer mi ne daju... Stalno mi govore da moram “zagristi”. Zbog toga još više plačem. Gladna sam, frustrirana i tužna. Umorna sam i treba mi netko da me zagrli. Ne osjećam se sigurno. Ovo me plaši. Još više plačem.
Ne daju mi raditi stvari koje znam i koje me zanimaju
Imam dvije godine. Nitko mi ne dopušta da se oblačim ili krećem kako želim, nitko mi ne dopušta da brinem o svojim potrebama.
No, od mene se očekuje da znam dijeliti, slušati ili "pričekati malo". Od mene se očekuje da znam što reći i kako se ponašati ili nositi s emocijama. Od mene se očekuje da mirno sjedim ili znam da bi se moglo slomiti ako nešto bacim... Ali ne znam te stvari.
Nije mi dopušteno vježbati hodanje, guranje, povlačenje, zakopčavanje, penjanje, trčanje, bacanje ili raditi stvari za koje znam da mogu. Stvari koje me zanimaju i čine me znatiželjnim su stvari koje ne smijem raditi.
Imam dvije godine. Nisam grozna i zločesta... samo sam frustrirana. Nervozna sam, pod stresom, preopterećena i zbunjena. Trebam te da me zagrliš."