Iako je svaka od naših priča iz djetinjstva jedinstvena, psiholog Robert Taibbi je za portal Psychology Today istaknuo da postoje neke zajedničke stvari koje utječu na sve nas. Evo najvažnijih:
Redoslijed rođenja
Redoslijed rođenja i njegov utjecaj na razvoj djeteta je tema koja se istražuje desetljećima. Smatra se da će, primjerice, najstarija djeca (ili jedinci) biti dobri vođe, ostvariti dobre rezultate u školi i postizati uspjehe, biti "dobra" djeca, ona koja slijede pravila. No, također, skloni su anksioznosti, znaju podilaziti drugima, biti poslušni autoritetima i samokritični. Zašto? Jer oni snose najveći teret roditeljskih očekivanja i emocija. Nemaju braće i sestara koji bi služili kao barijera, sami su protiv roditelja - oni se prilagođavaju, osjetljivi su na ono što roditelji očekuju i da bi emocionalno preživjeli u obitelji, prilagođavaju se.
Emocionalne rane
Odnose se na ono na što ste tijekom odrastanja bili posebno osjetljivi. Obično su to jedna ili dvije od pet stvari: kritika, mikromenadžment, osjećaj zanemarenosti, osjećaj da vas se ne čuje ili ne cijeni, osjećaj odbačenosti. I svako dijete drugačije reagira na te emocije - moj brat je dobar, moja sestra ljuta, ja sam tih. Te stilove suočavanja s emocijama kasnije unosite u svoje odnose s drugim odraslim osobama, odnosno kada se osjećate povrijeđeno reagirate onako kako ste naučili u mladosti. Problem je u tome što to često otvara istu tu emotivnu ranu kod druge osobe, primjerice vašeg partnera pa i on reagira onako kako je naučio. Primjerice, vi se povlačite jer se osjećate kritiziranim, a on se ljuti jer se osjeća zapostavljenim. Ako ste u mladosti doživjeli neke traume - zlostavljanje, teško zanemarivanje, tugu i gubitak - to sve čini još kompleksnijim.
Obiteljska klima
Ovo se često održava na vašu osobnost ako ste odrastali u nesigurnom okruženju: roditelji su se stalno svađali ili je majka bila konstantno zabrinuta, vikala je, tata je bio sklon alkoholu i njegovo se raspoloženje mijenjalo u sekundi... Jedino što ste u ovim situacijama naučili u djetinjstvu jest da uvijek budete na oprezu i pokušate se prilagoditi trenutačnoj emotivnoj situaciji u kući.
Uzori
Obično imamo crno-bijelu sliku naših uzora iz djetinjstva – majke i oca. Kasnije se možemo poistovjetiti s njima– ista sam moja mama, počnem vikati kad sam pod stresom. Ili isti sam otac – agresivan sam kao on. A možemo i odabrati biti potpuno drugačiji od njih –nikad se ne ljutim i ne vičem i držim stvari u sebi. Problem je u tome što je situacija nikad nije crno-bijela. Zbog tog pogleda na roditelje možete postati samokritični i depresivni.