Primalja Shelly Lopez Gray radi takav posao da svakodnevno pomaže majkama donijeti novi život na svijet. No ponekad se dogode situacije kad ne završi sve dobro i umjesto sreće nastupi tuga.
Jedan takav dan opisala je na svom blogu, u pismu posvećenom trudnici koja je došla u bolnicu jer nije osjećala pokrete bebe, a pokazalo se da joj je srce prestalo kucati.
"Nedavno sam ostala do kasno na poslu, pa su moja djeca spavala kad sam došla kući. Dio mene želio je probuditi svoju kćer, pitati je kako je provela dan, ostati budna do kasno razgovarajući o svemu što je radila taj dan, poljubiti svog usnulog sina, upiti njegov miris, no drugi dio mene bio je toliko iscrpljen da mi je bilo drago što ih je moj muž uspavao prije nego što sam stigla", započela je svoju priču babica Shelly Lopez Gray na blogu Adventures of s Labor Nurse.
Voljela bih da sam joj rekla
"Bio je to težak dan. Nekoliko sati prije kraja smjene mlada majka je došla na trijažu jer već 12 sati nije osjetila da joj se beba pomaknula. Trijaža nam je bila puna pa smo je morali smjestiti u rađaonicu."
Kad nisam mogla pronaći otkucaje bebinog srca, htjela sam joj toliko toga reći, ali nisam mogla. Nije bilo pravo vrijeme, a ja sam samo medicinska sestra.
Ali evo što bih joj rekla da mogu:
Nije mi dugo trebalo da prestanem tražiti otkucaje bebinog srca. Znala sam što će se sljedeće dogoditi. Nisam ti mogla ništa reći, iako sam htjela, morala sam čekati liječnika da ti kaže. Nadala sam se da nije daleko i da će uskoro stići.
Čim sam prestala tražiti otkucaj srca, znala sam da su sve tvoje sumnje potvrđene, iako nitko od nas nije rekao ni riječ. Vaš suprug još nije bio zabrinut jer on nije bio taj koji je prestao osjećati pokrete.
Znala sam da ti treba pa sam pažljivo birala riječi: 'Budući da ne mogu pronaći otkucaje srca, idem zvati nekoga da napravi ultrazvuk. Nazvat ću vašeg liječnika. Oči su ti se napunile suzama, ali nisi plakala.
Molila sam se da nisam u pravu
Kada sam otišla u sobu da nazovem vašeg liječnika, molila sam se cijelim putem da nisam u pravu. Kada sam ušla u sobu za sestre, sve osobe u sobi su me pitale jesam li pronašla otkucaje srca. Nakon što sam rekla ne, cijela je soba utihnula.
Kad sam nazvala vašeg liječnika i sve mu ispričala, čula sam kako mu glas drhti. Nije mi trebao reći, bilo mi je jasno da će odustati od svega što radi i odmah doći u bolnicu.
Kad sam se vratila u tvoju sobu, tvoj muž te je držao i plakao. Rekla sam ti da liječnik dolazi, bila sam tako zahvalna što je tvoj muž bio uz tebe, da te utješi.
Nakon što je ultrazvuk potvrdio ono što smo već znali, tiho ste plakali, dok je vaša obitelj histerično plakala. To je obično slučaj. Žene ne plaču histerično dok ne rode dijete i ne vide to svojim očima.
Kao babica, kada pomažem pri porodu mrtvorođenčeta, nadam se da to neće trajati dugo. Želim da je pamtiš onakvu kakva je bila: savršena, samo uspavana, tiha i mirna.
Htjet ćete znati razlog zašto se to dogodilo, ali ga vjerojatno nećete shvatiti. Čak i ako ga dobiješ, to neće olakšati stvari, ali se još uvijek nadaš.
Nikad ne plačem pred pacijentima, ali...
Čak i da ste došli u bolnicu čim ste prestali osjećati pokrete, bilo bi prekasno. "Dakle, nemojte sebe kriviti za nešto što ste trebali učiniti drugačije".
Primalja je također napisala da nikada ne plače pred pacijentima, pa je ovu mamu samo zagrlila i poljubila u glavu, a zatim joj dala ručnike i pomogla joj da se okupa.
"Stavila sam joj dodatne jastuke na krevet dok sam je pokušavala pripremiti za indukciju. Nisam joj mogla ništa reći u tom trenutku. Vjerojatno se neće sjetiti da sam je tapšala po ruci ili rekla njezinom mužu da je zove majka.
Vjerojatno neće znati da sam otišla kući i plakala zbog nje dok sam se tuširala. Vjerojatno neće znati da još uvijek razmišljam o njoj, mjesecima kasnije."
Naša su srca slomljena zbog vas.
"Nadam se da će svaka majka koja je iskusila tišinu otkucaja bebinog srca koje je prestalo kucati znati da se naša srca slamaju zbog vas onog dana kada izađete iz bolnice bez svoje bebe. I svaki put kad netko odatle izađe praznih ruku, zatvaram oči i želju da se "sretnemo opet, u okolnostima u kojima ćemo imati što slaviti ", zaključila je babica u svom pismu.