Poznato je da su emocije prvi jezik i donekle univerzalni kod u izgradnji odnosa s drugim ljudima koji nas okružuju. To vrijedi i za malu djecu jer komunikacija novorođenčeta s vanjskim svijetom započinje prvim krikom, a onda i drugim načinima afektivne razmjene već odmah po rođenju, kao primjerice dodirom i mirisom, što dovodi do razvoja snažnog i bliskog odnosa s roditeljima, odnosno do razvoja privrženosti koja je uvelike važna i za izgradnju kasnijih odnosa s drugim ljudima. Jasno je da od najranijih dana dojenče intenzivno komunicira s okolinom te nastoji izraziti svoje potrebe. Ako roditelji svojim ponašanjem pokazuju ljubav, ako uvijek i bez iznimke odgovaraju na njegove signale i zadovoljavaju njegove potrebe, dijete stvara dobru sliku o svijetu i iskustvo da je i ono samo vrijedno ljubavi te da je svijet oko njega dobar i pouzdan.

To su iskustva s posljedicama za djetetov daljnji život jer ova prva iskustva dobrim dijelom utječu na djetetovu sposobnost prihvaćanja drugih osoba, na osjećaj sigurnosti, samopoštovanja, vjere u sebe i u druge ljude iz njihove okoline. Kao što je ranije već spomenuto, kroz ranu verbalnu i neverbalnu komunikaciju razvija se i emocionalna privrženost, odnos uzajamne ljubavi, u kojemu roditelji i dijete zajedno rastu. Ništa u životu nije važnije od spoznaje da vas vole bezuvjetno i zato treba reagirati na djetetov plač i osmijeh, jer mu na taj način pokazujemo da ga volimo. Ne treba se bojati da ćemo ga razmaziti jer današnje znanstvene spoznaje pokazuju kako se dijete do godinu dana ne može razmaziti pažnjom i bavljenjem u toj ranoj dobi.

Interakcija između dojenčeta i majke u najvećoj je mjeri emocionalna. Ono što su mnoga istraživanja pokazala je da dojenčad pokazuje veliki interes za ljudsko lice i pažljivo promatraju izraze lica svojih roditelja i u odnosu na njihove izraze regulirat će i svoje ponašanje u odnosu prema novim i nepoznatim stvarima i podražajima. Osim što su zainteresirana, djeca su na glasove vrlo osjetljiva i prilagodljiva, osobito na majčin ili one osobe koja se najviše brine o djetetu. Upravo iz tih razloga djeca će postati sklona reagirati na ljudsku komunikaciju oponašanjem izraza lica i zvukova, odnosno glasova. Međutim osnovni preduvjet oponašanja jest motivacija, tj. želja za komuniciranjem s drugima. U tome mogu pomoći mnoge igrice, kao što je skrivanje lica rukama ili igre škakljanjem. Poznato je naime da djeca najlakše i najbolje uče kroz igru i iskustvo.

Dojenče prepoznaje naše raspoloženje kroz naše pokrete, ton glasa, mimiku lica i mnoge druge znakove što je jedan od razloga zbog čega je dojenčadi važno prilaziti u dobrom raspoloženju, s osmjehom i opušteno i s uživanjem biti u interakciji s njima (kroz hranjenje, njegovanje, igru). Znači, za rani emocionalni razvoj djece važno je s pozitivnim raspoloženjem biti u interakciji i prilaziti maloj djeci koja trebaju puno tjelesnog dodira i nježnosti te se na taj način potiče dobra rana komunikacija i privržen odnos roditelja i djece. Dobno primjereno iskustvo za razvoj privrženosti i komunikacije odnosi se prvenstveno na dojenčadi ugodne aktivnosti kao što su: oponašanje onoga što rade glasanjem, imitiranjem zvukova koje proizvode, nježan govor i pjevanje i iščekivanje i potvrđivanje djetetovog „odgovora“. Za ranu komunikaciju važno je znati i da dojenče može oponašati grimase i glasove od najranije dobi. Plaženje jezika, zatvaranje usta, otvaranje usta, skupljanje usnica, zatvaranje i otvaranje očiju aktivnosti su koje dijete može imitirati, a njima se stimulira razvoj komunikacije i motivacije, a posredno i psihomotorni razvoj djeteta.

Za kraj važno je još jednom napomenuti da od svog prvog dana dojenče najbolje uči istražujući okolinu putem osjeta: dodira, vida, sluha, okusa i mirisa i pri tom mu je izuzetno važno da osjeti kako je pažnja roditelja usmjerena na njegove doživljaje i kako oni sudjeluju u onome što dijete zaokuplja. To zapravo znači da u toj ranoj komunikaciji kontakt licem u lice i emocionalna razmjena u tom trenutku ima nemjerljivi značaj za razvoj djeteta, kako emocionalni tako i motorički i kognitivni. Što više dodira, što više govora i grimasa, to je komuniciranje bogatije. Za cjeloviti psihički razvoj djeteta poticajno je da roditelji i svi koji ga okružuju jednostavnim jezikom, ali s bogatom emocionalnim izrazom imenuju ono što dijete i odrasli tog časa vide i doživljavaju.

Jelena Klopotan, dipl.psiholog

Tekst: Telefončić – savjetovalište za rani razvoj djece

Foto: Profimedia