Celeste, majka dva dječaka, u međuvremenu se već vratila na posao marketinškog stručnjaka. Na sreću, spomenuto pismo koje je napisala dok je njezin mlađi sin još bio beba, ipak je objavila kasnije kako bi sve majke svijeta podržala u naumu da od svojih supruga traže više podrške. Vjerujemo da će se mnoge majke prepoznati i poželjeti napisati jedno takvo pismo...

Dragi supruže,Ja. Trebam. Više. Pomoći.Posljednja noć ti je bila naporna. Zamolila sam te da pripaziš na bebu kako bih mogla rano u krevet. Plakao je. Jecao. Čula sam ga odozgo, a želudac mi se stiskao zbog plača, i stalno sam se pitala trebam li doći dolje i osloboditi te ili samo zatvoriti vrata kako bih mogla dobiti malo očajnički potrebog sna. Izabrala sam ovo drugo.Došao si u sobu 20 minuta kasnije, dok je beba još uvijek grčevito plakala. Smjestio si bebu u kolijevku i nježno je primakao nekoliko centimetara bliže mojoj strani kreveta, jasna gesta da si gotov s čuvanjem djeteta.Htjela sam vikati na tebe. Tog sam trenutka željela pokrenuti svađu epskih razmjera. Čuvala sam bebu i dijete cijeli prokleti dan. Htjela sam se probuditi da ga hranim cijelu prokletu noć. Najmanje što si mogao učiniti jest da ga čuvaš par sati uvečer kako bih mogla probati malo odspavati.Samo nekoliko sati dragocjenog sna. Je li to previše tražiti?Znam da smo oboje odrastajući gledali kako naši roditelji ispunjavaju tipične uloge majke i oca. Obje naše majke bile su aktivni skrbnici, a naši su očevi bili relativno pasivni. Bili su izvrsni očevi, ali nisu očekivali da će trošiti značajnu količinu vremena mijenjajući pelene, hraniti, brinuti se i paziti na djecu. Naše majke bile su super žene koje su održavale obiteljsku dinamiku. Kuhale su, čistile i podizale djecu. Bilo kakva pomoć od tate bila je dobrodošla, ali nitko je nije očekivao.Vidim da sve više i više upadamo u tu obiteljsku dinamiku. Moja odgovornost da nahranim obitelj, održavam kuću čistom i brinem se o djeci podrazumijeva se, čak i kad se vratim na posao. I ja krivim sebe za većinu toga. Odlučila sam da to mogu učiniti. I ja to uistinu želim. Bez uvrede, ali nisam sigurna da želim saznati kako bi izgledale tjedne večere da ih ti trebaš pripremiti.Također vidim da moje prijateljice i druge mame rade sve to, i to dobro. Znam da i ti to vidiš. Ako one  u tome uspijevaju, i ako su to naše majke tako dobro radile za nas, zašto ne mogu i ja?Ne znam.Možda naši prijatelji igraju ulogu u javnosti i potajno se muče. Možda su naše mame godinama patile u tišini, a sada, trideset godina kasnije, jednostavno se ne sjećaju koliko je to stvarno bilo teško. Ili možda, i to je nešto što si govorim svaki dan, ja jednostavno nisam kvalificirana za taj posao kao i svi drugi. I koliko god mi je teško samo priznajući, ipak su reći: trebam više pomoći.Osjećam se neuspješno već zbog toga što to tražim. Mislim, ti pomažeš. Ti si nevjerojatan otac, i radiš izvrstan posao s djecom. Osim toga, ovo bi mi trebalo biti lako, zar ne? Majčinski instinkti, zar ne?Ali ja sam čovjek, i trčim na pet sati sna i umorna sam kao pas. Trebam te.Ujutro, trebam tebe da pripremiš starije dijete dok se ja brinem o bebi i radim svima pakete s užinama i trebam popiti šalicu kave. I ne, spremanje starijeg djeteta ne znači da ga posjedneš ispred televizora. To znači provjeriti da je otišao na tutu, da mu daš doručak, pitaš ga želi li vode, i pomogneš mu spakirati torbu za vrtić.Noću mi je potrebno sat vremena za dekompresiju u krevetu uz saznanje da naše dijete spava u svojoj sobi, a beba je s tobom. Znam da je teško slušati bebin plač. Vjeruj mi, znam. Ali ako mogu gledati i smirivati bebu većinu dana, to možeš i ti sat ili dva noću. Molim te. Trebam te.Vikendima trebam više odmora. Vremena kada mogu sama izaći iz kuće i osjećati se kao osoba. Čak i ako je to samo šetnja oko bloka ili do trgovine. I za dana kad sam zakazala satove plivanja i igranje s drugom djecom, i iako ti se čini da imam sve to pod kontrolom, trebam te da mi pomogneš. Ili da predložiš da odem odspavati dok djeca danju spavaju. Ili da počneš spremati posuđe u perilicu, a da ti ja to ne trebam reći. Trebam te.Na kraju, moram čuti da si zahvalan za sve što radim. Želim da primijetiš da je rublje oprano i da je pripremljena lijepa večera. Želim znati da cijeniš što dojim cijelo vrijeme i izdajam mlijeko na poslu iako bi mi bilo lakše hranjenje s formulom. Nadam se da primjećuješ da te nikada ne tražim da ostaneš kod kuće kad odlaziš s prijateljima van ili na neki sport. Pretpostavlja se da sam ja kao mama, cijelo vrijeme doma i uvijek na raspolaganju da se brinem o djeci dok si ti vani, i hranim tu pretpostavku, pa time, što sam stalno kod kuće.Znam da to naši roditelji nisu tako radili i mrzim čak i sve to tražiti. Voljela bih da mogu sve to sama učiniti i da sve izgleda bez napora. I voljela bih da mi ne treba priznanje što radim stvari koje većina ljudi očekuje od jedne mame. Ali mašem bijelom zastavom i priznajem da sam samo čovjek. Kažem ti koliko si mi potreban, i ako nastavim tempom na kojem sam bila do sad, slomit ću se. I to bi povrijedilo tebe, djecu i našu obitelj.Jer, priznat ćeš: i ti me trebaš.

Tekst: I.Š.

Foto: Profimedia