Četrdeset. Lijep, okrugao broj. Dovoljno lijep i dovoljno okrugao da bi U2 i Franz Ferdinand nazvali pjesmu po njoj. Isus je postio četrdeset dana i noći u pustinji. Arapska poslovica tvrdi da si čovjeka upoznao kad s njim provedeš 40 dana. Schalkeov nogometaš Anthony Annan nosi dres s brojem četrdeset. Prosječna trudnoća traje 40 tjedana... A nakon prosječne trudnoće prosječan je četrdesetogodišnjak, potpisnik ove kolumne, dobio sina. Koji je, baš poput vašeg klinca, sve samo ne prosječan. Dakle, tata u četrdesetoj. Točnije, prvi puta tata.Danas to nije ništa neobično; četrdesete su nove dvadesete, šezdesete su nove tridesete (tako barem ja tvrdim svojim roditeljima, koji su u tim godinama), devedesete su nove četrdesete... Izgleda da naše tijelo stari brže on našeg uma, barem u odnosu na neka prošla vremena. Tada su, naime, četrdesetogodišnjaci bili na vrhuncu karijere, a danas ljudi u tim godinama imaju jednoznamenkast broj godina radnog staža u knjižici. Nekad su djeca četrdesetogodišnjaka upisivala fakultete, a ja sam s 41 godinom upisao klinca u jaslice...Dakle, s 40 godina na leđima kvalificirali ste se u kategoriju tzv. “starih” roditelja i riskirate da vašeg klinca netko u višim razredima osnovne škole ozbiljno upita: “Kaj ti je opet deda došao na roditeljski?” Tu nema skrivanja, ako ste muškarac, odaje vas sijeda kosa (ili, još gore, činjenica da vam je kosa već otpala), a na roditeljskom sastanku oko vas sjede tipovi s kojima ne možete prepričavati dogodovštine iz vojske. Neki od njih vjerojatno nisu vidjeli ni LP ploču uživo, a kamoli konzumirali proteine Petra Čelika... Ali sada nema nazad, tu ste, razlika u godinama između vas i vašeg djeteta duplo je veća od razlike između Elizabeth Taylor i njezinog sedmog supruga (zvuči gadno, zar ne?), trebate to ispeglati kako znate i umijete. Kriza srednjih godina tu vam, zapravo, pomaže – novu mladost jednostavno MORATE proživjeti. Ne mislim da trebate kupiti sportski auto, nego da se morate dovesti u formu, i tjelesno i mentalno.Ako ste se posljednji put bavili fizičkom aktivnošću koji trenutak prije začeća djeteta, krajnje je vrijeme da počnete ponovno – dobro, i s time što ste tada radili, ali i s treninzima. Počnite trčati, počnite dizati, počnite raditi bilo što jer će vam trebati. Zašto? Zato što vaše dijete neće 24 sata okom i skokom pratiti spretna dadilja. Ne, to ćete raditi vi. Nije problem? Ok, za vježbu, pokušajte u jednu ruku uzeti vreću krumpira, dvije vrećice pune smeća, ruksak natrpan Bobovima Graditeljima, Traktorima Tomovima, Roryjima i Jurićima, a u drugu pseću vodilicu (sa psom na drugom kraju, naravno – što većim i uzbuđenijim, tim bolje; ako nemate psa, posudit ću vam ga). Sve to čvrsto držite i pokušajte otključati vrata, izaći iz stana, spustiti se 4-5 katova, pa se vratite u stan – zaboravili ste ključeve od auta. Ponovno siđite, otklipšite do auta, pa se opet vratite jer se vreća krumpira pokakala. Vratite se u stan, prekrcajte krumpir u drugu vreću i nazad do auta. Ponavljajte nekoliko puta dnevno. (Posebno se probajte izvještiti u skupljanju iza psa sa svime u rukama.) Stvar postaje još teža kad vreća krumpira prohoda – jer ima gadnu naviku kretati se u suprotnom smjeru od onoga kojim vi želite ići...

postati-roditelj-ranije-ili-kasnije
, Image: 345385107, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy
Shvatili ste da morate poraditi na fizikalijama, ali prava borba počinje u glavi. Tu morate biti jaki. Puno jači nego što ste bili u dvadesetima. Sve je lijepo dok beba spava, ali kad prođu ti – gotovo romantični – mjeseci, počinje odmjeravanje snaga. Kad klinac postane svjestan sebe, kad prvi puta složi rečenicu – tog se trenutka trebate bojati. Jer rečenica neće biti: “Tata, ja te volim.” Bit će to neki imperativ: “Tata, maki se! Tata, metaš!” Ili: “Ja bi još!” Ili: “Ne bi to!” Ili jednostavno: “Moje! Moje! Moje!” Tad slobodno zadrhtite. Ali ni slučajno ne pokazujte strah. To je kao kod prvog seksa: nemate pojma, ali morate ostaviti dojam da vam je sve jasno, da sve imate pod kontrolom. Nemate drugu priliku za prvi dojam. Ako klinac provali da vas je dignuo na foru, pogledat će vas kao što je mali Damien pogledao Rodneyja u seriji “Mućke”. A onda neka vam Bog bude na pomoći!Kad se prisjetim kakav sam bio u glavi u godinama u kojima je moj stari dobio mene (on je tada imao 25), nekako sam sretan što sam “malo” pričekao. S 25 sam još studirao – znači, Roko bi se rodio između moja dva kolokvija. Već vidim kakva bi to sreća bila... Za vrijeme studija radio sam brojne povremene poslove, ali ni jedan od njih nije financijski bio dovoljno izdašan da zaradim barem novac za pelene. Eventualnoj Rokovoj mami sigurno ne bi bilo lako jer bi, pretpostavljam, i ona još bila studentica. Uglavnom, ja bih morao prekinuti studij i pronaći stalan posao. Negdje bismo morali i stanovati, vjerojatno kod staraca. Morao bih zaboraviti na izlaske s prijateljima i brojne pive u kvartovskom kafiću. Kad bolje razmislim, život u sobi roditeljskog stana ili kuće, posao koji ne volim, nervozni klinac kojem rastu zubi, frendovi koji ne razmišljaju o stalnoj vezi, kamoli braku i djeci – zvuči kao savršen uvod u neki Fellinijev film. U najboljem slučaju, crna komedija. Vjerojatno bih s 40 imao ćudljivog tinejdžera kojeg viđam samo vikendima. I, možda, sportski auto.Stoga uopće ne žalim što Roko nije došao ranije, dok sam bio mlađi. Sad sam stariji, smireniji, jasnije mi je što mogu promijeniti, a s čime se trebam pomiriti. Roku treba puno više da mi digne živac (jer klinac uvijek pronađe načina, ne brinite), a i kad se to dogodi, ne reagiram kao što bih prije reagirao, poput naleta bure. Sad je sve više laganini, kao u onom vicu o mladom i starom biku i stadu krava (totalno politički nekorektnom i neprimjerenom da ga ispričam na ovim stranicama). Osim toga, mi stariji starci međusobno se prepoznamo kad dovedemo klince u vrtić – ne samo po izgledu nego i po opuštenijem pristupu. Mlađi su roditelji nekako napetiji, dave tete s pitanjima, a ogrebeno koljeno za njih je grčka tragedija.

Mi znamo da nije.

Tekst: Krešimir Šego Foto: Profimedia