Sama riječ “tolerancija” dolazi od latinske riječi tolerare, što znači “trpjeti” ili “podnositi”. Kada bismo tu riječ prenijeli u socijalni kontekst, onda bi podrazumijevala trpljenje ili podnošenje drugih ljudi. S obzirom na to da takvo što može čitatelja navesti da pomisli kako tolerancija podrazumijeva žrtvu, ipak bih toleranciju opisala kao prihvaćanje drugih ljudi i ideja.

Ispričat ću vam, ili točnije napisati, priču o jednoj djevojčici. Recimo da ima šest godina i recimo da se zove Franka. Frankini roditelji tolerantni su ljudi, poštuju različitosti, poštuju druge, rijetko kada konfrontiraju i gotovo nikada ne ulaze u sukobe s drugim ljudima. Franka svakodnevno živi u takvoj atmosferi i njezini su roditelji zadovoljni jer odrasta u tolerantnu osobu.

Franka ima prijateljice koje često dolaze kod nje na igranje, čemu se ona jako veseli. Nikada roditelji nisu primijetili trunkice sukoba između Franke i njezinih prijateljica, što im je neobično drago. No jedne večeri Frankine su prijateljice otišle kući, a Franka je doživjela “slom živaca”. Mama ju je ispitivala i nakon mnogo grcanja, suza i vrištavog objašnjavanja saznala je da je Franka pukla jer se nikada ne igraju onoga čega se ona želi igrati te uvijek, baš uvijek jedna od djevojčica smišlja igru. Franka je bila izvan sebe, a mama se zapitala: “Joj, zna li Franka postaviti granice? Pada li u vodu sve čemu smo je učili?”

Prema definiciji s početka teksta, Franka je trpjela i podnosila svoju prijateljicu bez adekvatnih vještina da postavi granice. Je li to cilj? Je li to tolerancija? Kada prevedemo latinsku riječ, da, to je cilj. No ako stvari stavimo u kontekst socijalnih odnosa, ne, tolerancija je mnogo više od toga. I tako smo kolegica Kristina i moja malenkost porazmislile o toleranciji i zaključile sljedeće: toleranciju možemo zamisliti kao kontinuum kojem se s jedne strane nalazi netolerancija, a s druge strane pretolerancija. Isključivo jedno ili drugo nije dobro.

Netolerancija uključuje neprihvaćanje drugih ljudi i njihovih ideja. To je na neki način rigidnost. Rigidni ljudi ostaju zacementirani u svojim idejama i ne dopuštaju da netko drugi bude u pravu. Oni koji su jako rigidni riskiraju da drugim ljudima ne bude ugodno u njihovu društvu, da se drugi ljudi stalno osjećaju kao pod povećalom.

S druge strane imamo pretoleranciju. Ljudi koji su pretolerantni često su u cipelama drugih ljudi, razmišljaju što je drugima važno i stalno prihvaćaju tuđe ideje. Često popuštaju drugim ljudima, a oni koji stalno popuštaju možda će propustiti postaviti granice prema drugima, pa će ih drugi iskorištavati i doživljavati kao mekušce i slabe osobe. Oni nisu uvijek u stanju reći ne. Pristaju na zahtjeve okoline vrlo često na svoju štetu.

Ni jedno ni drugo nije dobro ili loše, nego ovisi o kontekstu kada ćemo posegnuti za jednom ili drugom stranom kontinuuma. Franka iz naše priče na dobrom je putu da postane pretolerantna. Biti tolerantan jest vrijednost, ali ne pod svaku cijenu i u svakoj situaciji. Tolerancija znači da ćemo neki puta trpjeti tuđe ideje iako se ne podudaraju s našima, a neki puta postaviti granice, pa čak i nametnuti svoje ideje.

ucimo-djecu-toleranciji-od-najranije-dobi
Portrait of a cute pupil in wheel chair working at desk in classroom, Image: 322985189, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Panthermedia

Kao temelj odluci o tome što ćemo nametati ili trpjeti navela bih naše vrijednosti i vrijednosni sustav. Tolerancija na određenoj razini znači prihvaćanje različitosti. Različitosti od čega? Pa, od nas i naših vrijednosti. Imam prijatelje koji su vjernici. Pravi, iskreni vjernici koji prakticiraju svoju vjeru, redovito odlaze na misu, žive vjeru. Osobno nisam vjernica, ali s njima imam prekrasno prijateljstvo puno međusobnog poštovanja i uvažavanja. Poštujem njihovu različitost (od mene) i divim se kako su predani onome u što vjeruju, a oni poštuju moju različitost (od njih). Nalazimo se u puno drugih tema, a različitosti toleriramo, pa nijedna strana nema potrebu uvjeravati drugu u ono svoje.

Ljudi se ne rađaju tolerantni ili netolerantni, to je nešto što se razvija i uči. Kako to obično biva, najbolje se uči na primjeru roditelja ili roditeljskih figura. Možemo na trenutak zamisliti situaciju A i B.

U situaciji A roditelji kažu svom sinu da bi bilo super kada bi odvojio igračke s kojima se više ne igra da ih zajedno odnesu u azil gdje su smješteni izbjeglice. Pri tome mogu objasniti dječaku da je riječ o ljudima druge kulture i vjere, ali jednako vrijednima kao što smo mi. Taj će se dječak učiti toleranciji na ponašajnoj razini, ali i na puno dubljoj, vrijednosnoj, koja će ostati zabilježena u njegovoj nutrini i postati dio njegova vrijednosnog sustava – sustava koji neće preispitivati, nego će se iz njega ili prema njemu ponašati. U situaciji B roditelji kažu svom sinu da se makne od djece izbjeglica koji su se došli igrati u obližnji parkić. Na pitanje zašto da se makne, roditelji nemaju egzaktan odgovor. Njihov je naputak vrtlog neodređenih emocija iza kojih najčešće stoji strah, strah od drukčijeg i nepoznatog. Ako se takvo što dovoljno često ponavlja, maleni će izrasti u osobu koja se boji drukčijeg i nepoznatog. Izrast će u netolerantnu osobu. Iza netolerancije stoje predrasude i stereotipi, neopravdana uvjerenja o nekoj skupini ljudi.

Razvoju tolerancije svakako će pridonijeti roditeljski primjer, razvoj empatije kod djeteta, upoznavanje djeteta s temeljnim ljudskim pravima i učenje poštovanja različitosti. Sve se to može činiti od najranijeg djetinjstva.

ucimo-djecu-toleranciji-od-najranije-dobi
poland group holding flags of different countries. German flag, flag england, spain, america, russia, france flag, canada, Image: 318227787, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Kako dijete naučiti toleranciji?

Počnite od sebe. Razmislite kakav je vaš stav prema drukčijem, pokazujete li poštovanje prema drukčijim ljudima. Kako komunicirate s drugima? Ako je odgovor potvrdan i smatrate da je vaša komunikacija odraz poštovanja prema sugovorniku, onda ste na dobrom putu da dijete naučite toleranciji. Ako tomu nije tako, možete otići korak dalje. Pojedinca iz neke skupine počnite gledati kao pojedinca, a ne kao pripadnika skupine. Otiđite još korak dalje i stavite se u poziciju te osobe. Pitajte se s koliko se predrasuda ta osoba bori i kako se pritom osjeća. Ponavljam, najbolji način za razvoj tolerancije kod djece jest da i mi roditelji budemo tolerantni.

• Odgovarajte na dječja pitanja s poštovanjem prema drugoj osobi. Djeca u svom odrastanju imaju mnogo pitanja koja se tiču različitosti. Zanima ih zašto je netko drukčiji. Odgovarajući na ta pitanja, sjetite se da razgovarate o drugome ljudskom biću i odgovorite na ta pitanja s poštovanjem prema tom drugom ljudskom biću.

• Poštujte tuđe mape ili drukčije mišljenje, poštujte druge ljude ma koliko različiti bili.

• Služite se slikovnicama, pričama, crtićima i filmovima koji potiču razvoj tolerancije. Postoji mnogo sadržaja na tu temu, zašto ih ne iskoristiti. Za te potrebe možete učlaniti dijete u knjižnicu.

• Služite se i drugim mogućnostima, poput izložbi, radionica, igraonica. Takvih sadržaja također ima puno. Dovoljno je poslužiti se internetom i različitim portalima koji imaju vodiče po zbivanjima.

• Upoznajte dijete s temeljnim ljudskim pravima. Ovisno o dobi, možete koristiti razne načine upoznavanja: kroz igru s plišanim životinjama, crtanje, razgovor i objašnjavanje. Sa starijima potaknite raspravu zašto bi netko imao ta prava, a netko drugi ne.

• Pitajte djecu što misle kako se ponašaju tolerantni ljudi? Razgovarajte s njima o toleranciji.

• Upoznajte dijete s drugim kulturama i običajima. Dajte mašti na volju kako to činiti (također kroz filmove, priče, knjige, slikovnice, igru, kreativne radionice...).

• Upoznajte dijete s onim što vi vjerujete, sa svojom tradicijom i običajima. Upoznavanje sa svojim ne znači isključivanje ostaloga. Dapače, to nas uči da svatko ima pravo na svoju tradiciju.

• Razvijajte empatiju kod svoje djece. Osnovni naputci za razvoj empatije jesu:

  • Potaknite dijete da imenuje svoje osjećaje, da imenuje osjećaje koje uoči kod drugih ljudi.
  • Naučite i potaknite dijete da izražava osjećaje (pritom je jedino važno da ne uništava imovinu, ugrožava druge ili sebe).
  • Potaknite dijete da razmišlja o drugima i njihovu načinu života, o osjećajima drugih.

Uza sve navedeno, ponovila bih da smo za razvoj tolerancije kod djece najvažniji mi, njihovi roditelji, i primjer koji dajemo. To su poruke koje dolaze iz naše nutrine, o njima ne promišljamo, često ih ne upućujemo djetetu svjesno, nego ih jednostavno živimo.

Tekst: Jelena Vrsaljko, dipl. soc. radnica, CTA psihoterapeutkinja, NLP trenerica Foto: Profimedia