Prije petnaest godina bili smo samo hrpa mladih ljudi. Puni smijeha, zabavnih priča s mladenačkih avantura, pomalo nesigurni, ali najviše od svega željni života. Fast forward, nakon svih tih godina mi smo roditelji, hrpica obitelji, u toj našoj vikendici u kojoj smo rasli mi i u kojoj sada rastu naša djeca.

Prvorođeno dijete, sada skoro četrnaestogodišnjakinja, pjeva bebi njišući se u mreži s njom u krilu, zaljubljeno je gledajući. Naše dvije devetogodišnjakinje se dogovaraju za kupanje u moru, mažu leđa jedna drugoj ispod dugih kosa zapetljanih solju i s izbijeljenim pramenovima od sunca. Dečki peru suđe i nešto tiho brundaju jedan drugome, a moj nećak hoda oko kuće, u navijačkom dresu, i iz svega glasa, odsutno i kao u transu, pjeva Marseljezu. Koju je naučio tijekom nogometnih utakmica. Obitelj.

Nisam mogla pretpostaviti koliko će predivno biti imati obitelj. Ostavlja me bez riječi živost i kreativnost svakog od naše djece; jedan od njih je pravi mali glumac koji će urnebesno dočarati tijelom neku našu situaciju, beba guguće na jeziku nekih dalekih anđela koje još vidi pred svojim snenim okicama, curice nam prirede koncert lijepo nam pjevajući, ili se domunđavaju uz oslikano kamenje, slatke male narukvice koje izrađuju, uz cvijeće i lišće i ukrase od lavandi i školjke. Brutalni humor i nestašni smijeh naših Beavis & Butthead skoro pa teen sinova koje stalno moramo odžičavati... od slušalica, mobitela, kamera... njihove tehnološke ideje, fotografije, videa njihovih morskih avantura iz akcijske kamere...

Kupaju, prskaju, stalno love mrežicama po plićaku, pričaju, smiju se do dugo u noć na rivi, njih šestero, stvaraju uspomene koje će ih grijati, koje će biti izvor njihovih inspiracija i ideja, dok mi osluškujemo život. Pulsira kroz obitelj, u svakom trenu, kroz svijest „koliko su porasli“.

I onda, kao vrhunac svega ovoga, tu je još i najmlađe naše dijete. Beba. Prolazi kroz dvanaest ruku svojih sestrični i bratića, upija njihovu igru, smijeh, riječi i glasove. Ova beba je najsretnija. Ona ne upija samo roditeljsku ljubav, ljubav svojih tetaka i djedova i baka, ona se hrani najživljom ljubavi koja postoji – ljubavlju sve ove djece koju smo, zamislite, mi donijeli na svijet.

ako-zelite-biti-sretni-imajte-djecu-oko-sebe
Happy laughing boy holding his sleeping newborn baby brother. Siblings with big age difference. Children playing at home on a white couch. New born child taking a nap. Kids bonding. Family love., Image: 262833687, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Ako želite biti sretni, imajte djecu oko sebe. Malu i veliku, imajte neku bebu, raznu djecu, raznih dobi. Jedne da prosipaju karte po podu jer su još nespretni, druge da plaču jer ih je ubola osa, treće da nose bebu, da svima daje suptilnu vezu s esencijom života i da umiruje pokrete, viku i dinamiku, da vas vrati tamo gdje smo najviše ono što jesmo, u okrilju jedni drugih, u ritmu mira, bez sinkopiranih odluka, pohoda i stresa. Imajte tinejdžere da kažu da im je sve to dosadno i da zakolutaju očima, curice da se nadure i prekriže ruke na prsima, nećaka da izrecitira prostu pjesmu koju je upravo sam smislio. Treba vam sve to, vjerujte mi!

A onda se nekad odmaknite malo od te raskoši. Da bolje vidite. Samo se maknite, pravite se kao da čitate knjigu i promatrajte savršenstvo života iz prikrajka. Kako dvije curice od devet godina obasipaju čistom djetinjom ljubavlju bebu koja drijema u visećoj mreži između dvije masline. Samo virite iznad ruba knjige i vidjet ćete sve što je u životu dobro, sveto i važno. Vidjet ćete najtiše slapove ljubavi, najugodnije vulkane sreće koji izbacuju iskrice djetinje sreće po svima, vidjet ćete žudnju za životom, da budeš mama i tata jednog dana – jer toliko je ta beba predivna, to je nešto najljepše. Samo se maknite i vidjet ćete san u očima svakog djeteta da će dijete, ovakvo dijete, jednom zvati svojim. Slušajte te nesputane krikove padanja s daske za surfanje, humor i radost i mangupluk u svemu tome. Osluhnite njihove molbe da ih pustimo da idu sami na plažu preko brda gdje je najmekši pijesak na svijetu. Pogledajte kako je to kad dvanaestogodišnjak visok 180 cm nježno tješi bebu. Vidjet ćete sve što treba vidjeti, doživjet ćete sve što je bitno.

ako-zelite-biti-sretni-imajte-djecu-oko-sebe

Stvarno nisam mislila da će obitelj biti ovako fenomenalna. Jer bojiš se kao klinac da će ta obitelj nešto oduzeti od slobode koju imaš s dvadeset, da će postati dosadno, prazno, da ćeš posivjeti i otupjeti, tako se nekako bojiš. Srećom, nije se dogodilo... ili ako jest – mi to ne vidimo, mi smo sebi čist' okej – a i to je dovoljno. Smijeh uz karte, smijeh za stolom, kolutamo očima na neke komične mane naših klinaca i dalje kao da nam je šesnaest, smrznu nas nekad njihovi vriskovi – jer ne znamo jesu li pali ili se igraju, nekad njih šestero treba sabrati da se dogovore nešto – i oznojimo se da ih postrojimo, takve, ujedinjene, zaigrane, opuštene. Imamo mi i pod za pomesti, i kuhanja za dvanaestero i ganjanje djece da operu suđe... ali isplati se. Posebno kad nas je puno, kad se dijeli i taj ručak i prljavi pod i beba i ljubav i smijeh. Nekad skuhamo premalo, podcijenimo koliko nas je, koliko su narasli mišići naših sinova, koliko su potrošili energije naši neustrašivi lovci na rakove i ribe. Ali dobro. Uče naša djeca da je totalno u redu biti nesavršen. Dapače, poželjno je.

Nama su naša ljetovanja najbolja, jer su daleko od civilizacije, nema ekrana, nema struje, nema grada. U prirodi, uz more, jedini ekrani i jedini kafići i jedini ljudi jedni smo drugima. Gdje god pogledam, sanjiva od čitanja pod maslinom, vidim djecu kako žive najljepši život, pun prirode, druženja, kretanja i igre, udišući ovu ljepotu koja ima moć zauvijek ti postaviti kriterije... ne samo za prirodu. Nego za ljude. Za poslove. Za odnose. Kriterije u kojima ima mjesta samo za ono čisto i bitno, radost, ljubav i mir. Jer vidiš samo prirodu i obzor, vidiš samo beskraj zvjezdanog neba i srebrnkasti bljesak maslinova lišća, vidiš život i ljubav kako se slijeva kroz ljude, pa u bebu, dok su svi zaokupljeni samo naizgled običnim poslovima i događanjima ručka, kupanja i večernje ćakule.

ako-zelite-biti-sretni-imajte-djecu-oko-sebe

Rekli bi vam moji da sam ja ona teta koja je uvijek u nekom čitanju, polusnu u mreži između maslina, pisanju, a zapravo, ja se samo skrivam iza papira i kamere, iza knjige i polusna da se bolje prišuljam domunđavanju djece koja zaborave da sam tu, da mogu osjetiti i upiti preobilje života, da nas zapamtim kakvi smo sada, da upijem ove slapove života u kojima se kupam, zagrabljene kao što mama grabi varivo, da se sve cijedi od preobilja na sve strane, da curi i kapa i puši se od topline, od ljubavi, skrbi i opipljive hranjivosti. Dakle, da, to bi bilo to. Ako želite biti sretni, budite obitelj i pronađite vremena u nekoj divljini bez tepiha, bez svjetla grada koja vam odvlače pažnju, bez moranja škola i aktivnosti i društvenih očekivanja, odvedite obitelj u prirodu da osjetite esenciju životne radosti kojoj ste pomogli doći na svijet. To je ona slatka jezgra naših života – život sam koji živi kroz nas, kraj nas, sjajeći svojim raskošnim sjajem djetinjstva i odrastanja kao pun mjesec na lagano valovitu površinu ljetnoga mora.

Gledam ja ovu našu djecu, cijelo jedno jato mladih, snažnih mladih ljudi i mislim si – al' smo dobro proveli zadnjih petnaest godina. A putovanje je, zapravo, tek počelo!

ako-zelite-biti-sretni-imajte-djecu-oko-sebe

Tekst: Željka Babić, mompreneur, bloggerica

Foto: Profimedia; privatni album