Sasvim jedno tipično jutro u mom domu. Prvo se u tišini razbuđujemo moja mlađa kći i ja i nekako spontano započnemo igru nogama i prebacivanja jednih preko drugih, igra u kojoj se ne zna kamo će nas to odvesti, ali odvede neizbježno u smijanje i ljubljenje i njezinu prvu jutarnju rečenicu: "Mamu volim jako." Kad to čujete od dvogodišnjakinje koja se tek uči verbalizirati sve što radi ili osjeća i nije joj lako uopće to fizički izgovoriti, ne znate čime ste tu divotu zaslužili. Ali uživate. I zahvalni ste do neba. Slijede poljupci i škakljanje. Ja uzvraćam izjavama ljubavi, a onda se išuljamo da ne probudimo seku koja voli dulje spavati. Doručak, oblačenje, hvatanje po stanu da je počešljam, radost od skrivanja i bježanja... buđenje seke koja kao da je cijelu noć tulumarila i protestira zbog svjetla koje ulazi kroz prozor. Pokriva se preko glave i glumi gospođicu Neću (onu od Sunčane Škrinjarić)... Pa njihove jutarnje igre, prepucavanja i mirenja i sve što već ide u rok službe...

Uglavnom, nakon roditeljima dobro poznate pustolovine zvane spremanje djece za izlazak, uspješno sam ih iskrcala na vrtićku adresu (ovaj put čak nisam promašila vrtić, jeeeee), ostavila u dobrim rukama vedre i vesele i krenula obaviti nešto kratko u grad. Na povratku, svega 20-ak minuta kasnije, u ulici nedaleko od vrtića, iz auta ugledam kolonicu djece s tetama kako lelujaju put parkića i shvatim da je to grupa u kojoj je moja starija kći. I kao da se nismo vidjele tri karmička života obuzme me takva toplina oko srca, suzice navru na oči, sva sam na rubu da stanem, ostavim auto nasred ceste i idem je izljubiti i izgrliti. I po mogućnosti se odem s njima igrati u parkić. Jedva jedvice se suzdržim, mahnem tetama u prolazu, jer se plašim da kćer ne uznemirim javljanjem i nastavim dalje u svom oblaku prekrasnih misli i čarolije. Pitam se jesam li skroz sišla s uma, što me to obuzelo, jesu li i drugi roditelji tako puknuti ili imam problem s hormonima? I znate što, potpuno mi je nebitno što je od svega toga najbliže istini, jer taj osjećaj se ne može usporediti ni sa čim. To je jednostavno čista ljubav, potpuna, bezuvjetna. Vjerojatno jedina apsolutno najdivnija pojava u našim životima, ta ljubav, to nešto što te resetira, obnovi, pomladi, zavrti sav razum da ga izgubiš, jer njemu tamo mjesta nema.

Tu svoju prefantastičnu djecu volim i kad mi se doslovno popnu na glavu, i rasture cijeli stan pet minuta nakon što ga napokon sredimo, zaflekaju s kupinom putem do auta netom obučenu haljinu (a ne, ne vraćamo se to promijeniti, flekice su legalni dio našeg svakodnevnog života i pomno ih njegujemo!) i kad me izlude skroz naskroz da više ne znam što bih od muke, volim ih. Ako to nije ravno čudu, ne znam što je. Ono najbolje od svega je da isto vrijedi i u obrnutom smjeru. One tu ljubav znaju uzvratiti na milijun različitih načina i to unatoč činjenici da ja nisam uvijek med i mlijeko prema njima i imam u svom roditeljskom stažu priličan broj žutih minuta, ali se, srećom, znam iskreno i ponizno ispričati nakon njih.

Zašto ovo pišem? Jer znam da među vama koji nas pratite na portalu i općenito na cijelom svijetu žive svakodnevno slične priče ispunjene smijehom, zagrljajima, flekicama, neredom, galamom, isprikama, ali, prije svega, beskrajnom ljubavi prema djeci, zahvalnosti na tome što su u našim životima i težnji da im budemo najbolji mogući primjer kako da iskreno vole i uživaju u životu. Da učimo jedni od drugih i da toga budemo svjesni, a ne da nam dani prolaze u stalnim planiranjima neke tamo druge "svjetlije" budućnosti. I zato volite svoju djecu i dalje, budite uz njih, ne ljutite se kad vam kažu da ste grozni i da im sad više niste prijatelj, i kad vam rade sve suprotno od onog što želite, volite ih i budite svjesni da više od te magične nerazumne ljubavi koju dijelite s djecom (ili s kim god da dijelite) ne postoji. To je vrh!

Tekst: Ivančica Tarade

Foto: Profimedia