Jeste li upali u zamku rodnih stereotipa kod svoje djece?

Prije nekoliko mjeseci sa starijim sam sinom čekala u redu na blagajni jednoga trgovačkog centra. Kao i u svim trgovinama, čudo slatkiša bilo je poslagano na policama uz blagajnu, što je idealan mamac za sve mališane, a noćna mora za većinu roditelja. Naravno, moj četverogodišnjak brzinom munje dohvatio je čokoladno jaje s igračkom i počeo me najumiljatijim pogledom obrađivati da slatkiš završi u našoj košarici. Iako u većini slučajeva popustim (toliko o mojim odgojnim mjerama), ovaj se put sve odvijalo nekoliko dana nakon sinova rođendana, pa sam bila svjesna da smo zatrpani slatkišima i odučila ne ispuniti njegovu želju. Kako je bila poprilična gužva i moram priznati da nisam bila spremna za neke rasprave, iz mojih je usta izletjelo: “Ma, što će ti to ružičasto jaje, ono je ionako za djevojčice.” Kad sam to izgovorila, ugrizla sam se za usnicu svjesna da sam se još ne tako davno s trbuhom do zuba zaklinjala da će se moja djeca, neovisno o spolu, igrati svim igračkama te da ih nikada neću ograničavati bojama i spolom. Obećavala sam sebi da neću poput većine roditelja upasti u zamku rodnih stereotipa. No četiri godine kasnije priznajem ne samo da sam upala u zamku nego sam u njoj poprilično već dulje vrijeme zapetljana. Kako se to dogodilo, ne znam ni sama.

Zašto kao roditelji upadamo u te zamke žensko-muških stereotipa, u kojem trenutku nam se to najčešće počne događati te kako izbjeći barem najčešće pogreške – odgovore na ta i mnoga druga pitanja potražili smo kod psihologinje Jasne Belamarić. Čini se da sve započinje još u majčinu trbuhu. Psihologinja nam je ispričala jedno zanimljivo istraživanje koje najbolje opisuje ovu priču.

“Jedno od najpoznatijih istraživanja koje pokazuje različitu percepciju s obzirom na spol djeteta uključivalo je procjene novorođenčadi stare 24 sata. Odabrane su bebe jednake tjelesne mase, visine i mišićne konzistencije. Kad je ispitanicima pokazana beba za koju im je rečeno da je ženskog spola, opisivali su je kao malenu, nježnu, krhku i ljupku. Prezentiravši istu bebu kao dječaka, istraživači su dobili opise poput velik, snažan, nabijen, pravi dečko. Ako pretpostavimo da i roditelji jednako doživljavaju svoju tek rođenu bebu, nije teško pogoditi kako će njihova percepcija utjecati na ponašanje prema djetetu, i to sve više kako ono bude raslo”, objašnjava psihologinja dodajući da su rodne uloge duboko ukorijenjene u društvu.

Unatoč brojnim promjenama koje su se odigrale proteklih desetljeća, i dalje postoje nepisana pravila prihvatljivog ponašanja za žene i muškarce.

“Djevojčice i dječaci usvajaju ih odmalena, pa se već kod djece mlađe predškolske dobi može primijetiti usvajanje stavova i ponašanja koji su u skladu sa stereotipnim poimanjem muškog i ženskog spola. Kao roditelji, a i kao stručnjaci/stručnjakinje, često djevojčicama i dječacima pristupamo na različit način – čak i kad smo uvjereni da to ne činimo. Brojne studije zaista pokazuju da roditelji različito postupaju s djecom različitog spola, čak i kad ih žele odgajati jednako. Tako je, primjerice, uočeno da u ranoj dobi roditelji znatno češće upotrebljavaju jezik emocija prema kćerima nego prema sinovima te da kćerima više izražavaju takozvane pozitivne emocije. Sinovima se, pak, češće izdaju naredbe, što pogotovo rade očevi. Sa sinovima roditelji postupaju grublje nego s djevojčicama, čime ih rano ‘čeliče’. Drugim riječima, naša očekivanja od određenog spola uvjetuju i naše ponašanje prema njemu, pa nije čudno kad to na kraju i dobijemo natrag. Djevojčice u znatno većoj mjeri odgajamo da budu svjesne tuđih osjećaja, potičemo im suosjećanje i brigu o drugima, a obeshrabrujemo natjecateljski duh. Dječaci rjeđe dobivaju takvu poduku – njih manje potičemo da se užive u tuđu situaciju, manje pitamo o njihovim osjećajima i manje potičemo da iskažu emocije, osobito straha, tuge i slabosti. Isto tako, dječake znatno više potičemo u traženju svojih prava, a agresivno ponašanje više podržavaju i roditelji i okolina (Lupi i ti njega!), dok djevojčice u takvom ponašanju obeshrabrujemo (Nemoj dušo, prijateljice ste...). Djevojčice su zbog toga sklonije pasivnoj agresiji, manipulaciji i izoliranju.Dječacima znatno više potičemo samopouzdanje nego djevojčicama, kod kojih se obeshrabruje prevelika energičnost, samohvala, dominacija i odlučnost. Dio objašnjenja ‘normalnih’ razlika u odrasloj dobi očito možemo pronaći na igralištu”, objašnjava Jasna Belamarić.

Muški stereotip otporniji je na promjene

Zanimljivo je da roditelji mnogo lakše prihvaćaju djevojčice s “dječačkim” interesima poput nogometa ili predodređenim muškim karakteristikama poput odlučnosti i snage, nego dječake koji krše takve stereotipe i igraju se lutkama, plešu balet ili vole ružičastu. Dječacima se jednostavno ne tolerira ulazak u ženski svijet igračaka i boja.

“Taj prezir prema ženskoj kulturi i sami su dječaci rano upili iz svog okruženja, pa ćete vrlo teško naći dječaka koji je spreman uzeti barbiku u ruke, a o ‘ženskim’ igračkama i ružičastoj govore s prezirom. Djevojčica koje se igraju Spider-Manom i Gormitima ima mnogo više i zanimljivo je da to ni okolina ni djevojčice ne smatraju ni blizu toliko problematičnim. Dakle, muški stereotip otporniji je na promjene, a vrijednost djevojčica, žena i ženske kulture smatra se i dalje inferiornom”, ističe naša sugovornica.

Ako u obitelji ne postoje ti muško-ženski stereotipi, dijete ih usvaja u društvu oko sebe. No kako pojašnjava psihologinja Belamarić, to jednostavno ne možemo spriječiti niti ima smisla dijete držati u vakuumu.

“Dijete mora doći u dodir s kulturom oko sebe. No u mlađoj dobi – do škole – lakše možete birati što vaše dijete gleda, čita, čime se igra... Kako postaje starije, pak, možete ga početi cijepiti protiv tih utjecaja tako da ga učite da ih samo prepoznaje. Pa ćete, primjerice, dijete pitati kako to da svaki put netko mora spasiti princezu i mora li ona zaista uvijek biti nepromišljena i nesposobna. Osvrnut ćete se na popularni motiv priča u kojima kralj ‘daje kćer za ženu’ svakoj šuši koja prođe pokraj dvorca i je li nju netko nešto pitao o tome. Podučit ćete ga da ne postoje igračke za djevojčice i dječake te se zajedno smijati katalozima iz trgovina. Pitat ćete ga smije li dječak nositi ljubičastu ili crvenu majicu ako želi. No prije svega ćete mu skrenuti pozornost na to da, za razliku od stereotipa u knjigama, filmovima i predstavama koje zajedno gledate, tata kod kuće opere i suđe i rublje, a mama vozi auto i donosi novac u kuću”, savjetuje psihologinja.

Kuhinja za curicu, lopta za dečka

Koliko su za to poticanje stereotipa odgovorne slikovnice i igračke, upitali smo našu sugovornicu, koja smatra da stereotipe potiče društvo, a slikovnice i igračke samo ih odražavaju i održavaju.

U gotovo svim trgovinama igračaka, u trgovačkim centrima i katalozima bez imalo se zadrške oglašavaju “igračke za dječake” i “igračke za djevojčice”. Natpisi su jasno postavljeni, a igračke nepogrešivo i bojom navode za koga je što: ružičasta kuhinja za curicu, plava lopta za dečka, roza lutka za curicu, plavi kamion za dečka.

No podjela dječjih igračaka na one za dječake i djevojčice postoji, objašnjava psihologinja Belamarić, samo u glavama odraslih. Da se u to ne miješamo, djeca bi se po svoj prilici tijekom ranog djetinjstva igrala sa svime i svačime, možda bi se u nekoj starijoj dobi spontano i dogodile neke promjene u odabiru. Ali danas je ta podjela jača nego ikada.

“Upravo industrija stvara i potencira te umjetne podjele jer svakako je bolje prodati i ružičastu i plavu loptu, bicikl, peraje ili školsku torbu koje bi dijete moglo naslijediti unutar obitelji. A stvarajući ponudu i obilato se oglašavajući, oni stvaraju i potražnju. Ipak, pritisak potrošača ima smisla jer se, primjerice, upravo zbog toga počeo mijenjati sadržaj kolekcije Lego Friends namijenjen djevojčicama. Kad su roditelji digli svoj glas (a pridružile su se i neke djevojčice žaleći se da ženski likovi u Legu nemaju prilike za pustolovine, već samo leže kraj bazena, piju koktele i brinu se o životinjama), tvornica je reagirala nudeći širi raspon zanimanja za djevojčice. U Britaniji je, pak, jedna tvrtka proizvela i oglasila striptiz-štangu kao dio ponude igračaka za djevojčice. Povučena je s tržišta nakon što je zasuta protestima roditelja”, otkriva naša sugovornica.

Nitko ne osporava činjenicu da postoje brojna istraživanja koja su pokazala da interes prema igračkama, pa i određenom tipu igre, zasigurno jest u neku ruku spolno ovisan. Još prije dvadesetak godina američki proizvođač igračaka Hasbro testirao je model kuće-igračke za koju je planirao da bude namijenjena i djevojčicama i dječacima. Angažirani psiholozi koji su pratili testiranje igračke na kraju su odgovorili tvrtku od takve marketinške strategije. I curice i dječaci zainteresirali su se za kuću i njezine prateće dijelove, ali interakcija s igračkom ovisila je o spolu djeteta. Naime, djevojčice su odijevale lutke, presvlačile ih, stavljale ih spavati; dječaci su, pak, slagali dijelove kuće, koji su im često služili za druge igre i zanimaciju, pa su kolijevku za bebu redovito katapultirali s otvora na krovu kuće.

Različite strategije igre, ovisne o spolu, uočene su čak i u slučaju sasvim neutralnih igračaka kao što su Lego kocke. Brojna istraživanja koja su se bavila povezanošću spola djeteta s izborom igračaka i načinom igre pokazala su da su dječaci skloniji kocke slagati linearno, žureći da što prije sagrade strukturu predstavljenu na slici koja im služi kao nacrt; djevojčice su radile stanke u slaganju kocaka, osmišljavale priču koja se odvija unutar započete strukture i redovito dodavale elemente, uglavnom lutke.

Uistinu sve to pokazuje da postoji neka veza između pristupa igračkama i spola. No strogo odvajanje igračaka novija je pojava, smatraju sociolozi, i u većini slučajeva motivirana je profitom. Pritom se ne razmišlja o tome kako se u tom odvajanju dodjeljuju i jasne društvene uloge, teško spojive s ravnopravnošću i slobodom izbora.

Švedska je po tom pitanju otišla dalje od većine zemalja. Mnogi švedski proizvođači i distributeri dječje odjeće uklonili su podjelu na muške i ženske odjele, a s etiketa dječjih odjevnih predmeta ukinute su oznake koje upućuju na spol. Jedan švedski katalog igračaka za djecu nedavno je promovirao dječaka koji u odijelu Spider-Mama gura kolica s bebom te djevojčicu koja u trapericama vozi traktor.

Princeze uvijek spašava princ. Ili ne?

Osim igračaka, jako su važne i dječje knjige jer nude modele uloga prema kojima djeca definiraju muško i žensko ponašanje, jer utječu na dječji rast i razvoj, mogu limitirati aspiracije, oblikuju stavove i buduće roditeljske uloge, pa čak i karakteristike ličnosti. No u mnogima se kriju nevidljive zamke koje pridonose razvoju rodnih stereotipa.

Provedena su brojna istraživanja koja analiziraju dječju literaturu s obzirom na rod. Prvo sustavno istraživanje obuhvatilo je slikovnice i dječje knjige u razdoblju od 1930. do 1972. godine. To je istraživanje pokazalo da su ženski likovi bili puno manje zastupljeni od muških. Žene su češće prikazivane u stereotipnim ulogama: kao submisivne, pasivne, brižne i uglavnom unutar kuće. Za razliku od njih, muškarci su prikazivani kao aktivni i češće izvan kuće.

Novo istraživanje provedeno je za razdoblje od 1980. do 1987. godine i uočen je napredak: žene su u slikovnicama postale vidljivije: češće su bile glavni lik i imale su veći raspon aktivnosti, dok su muški likovi i dalje prikazivani u stereotipno muškim ulogama. No zanimljivo je da su se žene u nestereotipnoj ulozi češće nalazile ako su bile glavni lik; sporedni ženski likovi i dalje su prikazivani stereotipno.

Iako se moglo očekivati da istraživanje za razdoblje od 1987. do 2002. godine otkrije kako smo otišli korak dalje po pitanju ženskih likova, to se nije dogodilo. U stvarnom životu žene jesu sve zastupljenije u društvenoj podjeli moći, no u knjigama su one prikazane kao pasivne i objekti radnje, slatke, naivne, ovisne, dok su dječaci snažni, pustolovni, nezavisni i sposobni. Tako je uočeno da djevojčice često postižu svoje ciljeve uz tuđu pomoć, dok dječaci uspijevaju zbog svoje sposobnosti ili upornosti. U dječjoj literaturi majke su najčešće prikazane kako kuhaju ručak, poslužuju jelo, peru suđe, šivaju, čiste kuću. Očevi najčešće uređuju vrt ili nešto popravljaju, uglavnom izvan kuće, a u kući čitaju novine, odmaraju se i gledaju televiziju. Očevi se više vide u aktivnostima igre, i to češće sa sinovima, a majke u emocionalnim odnosima.

Nakon ovoga nameće se zaključak da su, usprkos vidljivim promjenama i položaju žena u društvu, rodni stereotipi i dalje dominantni u literaturi za djecu.

Psihologinja Jasna Belamarić otkrila nam je da je provedeno i domaće istraživanje na tu temu 2010. godine, kad su analizirana različita zanimanja glavnih i sporednih likova. Utvrđeno je da se muškarci pojavljuju u puno većem broju nego žene i kao glavni i kao sporedni likovi. Pojavljuju se i u puno širem rasponu zanimanja, a ona, kao i karakteristike likova, uglavnom potkrepljuju rodne stereotipe. Od 122 zanimanja 76% bilo je karakteristično samo za muški lik, 15% za oba spola, a svega 9% samo za žene (balerina, blagajnica, cvjećarica, frizerka, knjižničarka, pijanistica, tajnica, teta u vrtiću, ravnateljica, top model). Od osam zanimanja koja uključuju voditeljske pozicije nalazimo dva ženska lika (gradonačelnica i ravnateljica).

No nije sve tako crno, na tržištu se sve više pojavljuju knjige koje pokušavaju promijeniti i srušiti rodne stereotipe. Jedna je od njih The Paper Bag Princess Roberta Munscha, u kojoj pratimo princezu Elizabeth koja se planira udati za princa Ronalda. No jednog dana zmaj uništi njeno kraljevstvo, otme princa i spali svu njenu odjeću. Jedino što joj je ostalo bila je papirnata vreća. Princeza u toj vreći slijedi zmaja kako bi spasila svog zaručnika, a naposljetku ga nadmudri i spasi Ronalda. No kada je princ ugleda, onako raščupanu i u papirnatoj vreći, reagira vrlo nezahvalno i zahtijeva od nje da se vrati po njega kada se uredi i bude izgledala kao prava princeza. Tada Elizabeth shvaća da joj je bolje bez njega i odlazi u suton živjeti po svom.

U knjizi Miss Rumphius Barbare Cooney u središtu je priče gospođica Rumphius, koja putuje svijetom, slijedi svoje srce i živi uz more. “Glavni je zadatak života učiniti svijet ljepšim”, rekao je njezin djed. Učiniti ga ljepšim nije imati lijepu kuću ili lijepu obitelj, a djed je naglasio da će to spoznati jedino ako proputuje i upozna svijet. Kako je gospođica Rumphius proputovala svijet i čime ga je uljepšala, pročitajte u ovoj predivnoj slikovnici. Zatim je tu i priča Sheila Rae, the Brave Kevina Henkesa o mišici koja je bila toliko hrabra da se nije bojala munja i čudovišta u ormaru, a čak je i mačkama pokazivala zube.

I kod naših autora ima pomaka po tom pitanju: knjiga Čarozapisi Nataše Govedić, Manuele Zlatar i Ive Nerina Sibila rodno je neutralna i odličan odabir za djecu. Zatim je tu i Mara i Tata Đurđe Knežević i Petre Grozaj.

Sve smo više svjesni potrebe da djecu ne ograničavamo i ne smještamo u kalupe koje nam nameću društvo i industrija igračaka. Psihologinja Belamarić dala je najbolji zaključak cijele ove priče: “Spol je zadan od začeća, ali to ne znači da djecu trebamo gurati u kalupe. Za to će se bez sumnje pobrinuti društvo. Na nama je da se izborimo za zaštitu svog djeteta od tog nasilnog ukalupljivanja, da mu damo priliku da izraste u ono što zaista jest. To će možda i biti u okviru stereotipa, ali tada će to ipak biti slobodniji izbor. Društvo koje na silu ukalupljuje djecu u zadane forme gubi strašno mnogo potencijala i kreativnosti muškaraca i žena koji će izrasti okljaštreni. A to si nijedno društvo danas ne može priuštiti.”

Tekst: Petra Grbeša

Foto: Profimedia