Razvod roditelja djeca često znaju povezivati sa sobom te se okrivljavati zbog te činjenice. “Ako ne dobiju poruku da oni za to nisu odgovorni, osjećaj krivnje s kojim odrastaju može vrlo negativno utjecati na stvaranje slike o sebi, rezultirati manjom razinom prilagođenosti te slabije razvijenim socijalnim i emocionalnim vještinama”, upozorava psihologinja Marija Roth. No djeci koja fizički ne žive sa svojim očevima nije nepovratno uništen odnos s ocem. Razvedeni otac taj odnos itekako, unatoč promijenjenim okolnostima, može održavati i ostati uzor djetetu. U tome ključni ulogu imaju sami roditelji, koji su i nakon razvoda partneri – ne više bračni, ali roditeljski. Stoga bi obje strane trebale uložiti dodatni napor i nadvladati eventualno zamjeranje, laži i manipulacije te učiniti sve da se djetetov odnos s ocem nastavi u najboljem mogućem ozračju.

Uskraćivanje druženja s ocem nakon razvoda dijete zasigurno neće učiniti sretnijim i zadovoljnijim. Osobito je ovo potrebno imati u vidu ako je riječ o muškoj djeci. Dječaci teže prihvaćaju razvod roditelja nego djevojčice, pokazuju više negativnog ponašanja i imaju više problema s učenjem i prihvaćanjem pravila.

Djed, ujak, stric ili očuh kao dostojna zamjena

Samohrane majke čija djeca nisu u kontaktu s ocem ili ga nikada nisu upoznala često znaju reći kako njihovu djetetu ništa ne nedostaje i kako su one i majka i otac. Kada se u praksi susretne s ovim izjavama, psihologinja Marija Roth najčešće savjetuje: “Vi budite ono što jeste, majka.” Naravno da sposobnosti, ljubav i trud samohranih majki nisu sporne – svatko u svojoj okolini poznaje brojne primjere jednoroditeljskih obitelji gdje se majka izvrsno snalazi, ipak ostaje činjenica da djetetu netko nedostaje. “Trudeći se biti i jedno i drugo, majka uskraćuje djetetu ono za što je ona kompetentna. Ako pokušava nametnuti stav da njezinom djetetu ništa ne nedostaje, dijete nema priliku izraziti emocije vezane uz gubitak. Dijete je svjesno neprisutnosti oca koliko se god majka trudila zaštititi ga od toga”, smatra psihologinja. Bliske osobe iz djetetove okoline – djed, stric, ujak, stariji brat, prijatelj roditelja ili očuh – mogu preuzeti očinsku ulogu. Oni će djetetu pomoći da usvoji obrasce ponašanja potrebne za njegovo formiranje i stvorit će potrebnu bliskost, bez obzira na to što nisu biološki roditelji.

Tekst: Iva Ćurić

Foto: Profimedia