Kako se tumače poruke dječjih tegoba i bolesti

Ruediger Dahlke studirao je medicinu u Münchenu. Slijedi obrazovanje za prirodno liječenje te dubinsko proučavanje različitih smjerova psihoterapije. Zajedno sa suprugom Margit Osnovao je Centar za liječništvo u Schornbachu u Donjoj Bavarskoj (Njemačka) Donosimo dio intervjua u kojima opisuje povezanost različitih bolesti djece s psihičkim stanjem i uvjetima u obitelji koji na to mogu utjecati.

Prema tome, djeca su suma donesenih zadataka kroz koje moraju proći i učiti, a koji proizlaze iz genetskog koda i utisaka stečenih i prije samog rođenja. Prema mojem iskustvu, djeca često imaju iste teme, probleme i zadatke za naučiti kao i njihovi roditelji, a roditelji također zrcale probleme svoje djece.

Prema zakonu rezonancije koju spominjete u svojim knjigama, konflikti roditelja se, primjerice, kod djece mogu odraziti u obliku upala. Što su djeca mlađa, to je ovaj fenomen izraženiji. To samo po sebi ne bi bio veliki problem da si roditelji ne stvaraju osjećaj krivnje. Ako dijete ima problem, često tražimo uzroke i svaljujemo krivnju, što je pogrešno jer ne vodi k rješenju i nestanku simptoma.

Kako konkretno roditelji nesvjesno kreiraju bolest kod djeteta. Možete li dati primjer?

Opet je važno ove riječi ne shvatiti kao povod za stvaranje osjećaja krivnje. One su putokaz kako probleme možemo razriješiti, a možemo samo ako im znamo uzrok. Primjerice, u nekoj je obitelji treće dijete na putu. Prvo dvoje su djevojčice. Otac „očekuje“ da mu supruga rodi sina. Cijela trudnoća je popraćena nesvjesnim strahom da bi se mogla roditi djevojčica. I ona se rodi, i to s izraženim dermatitisom. Djetetu nije lako biti u vlastitoj koži, a koža je mapa dječje duše i njeno ogledalo na kojem se vidi što je unutra.

Što roditelji mogu konstruktivno učiniti u ovakvim situacijama?

Roditelji koji život prihvaćaju sa svim izazovima i zadacima te ih aktivno svladavaju svojoj djeci mogu dati puno više prostora za razvoj nego oni koji ostanu zatočeni u svojim problemima. Stoga je osobni razvoj roditelja za djecu puno korisniji nego da se djecu vodi „na popravak“ liječnicima i drugim profesionalnim pomagačima. Djeca roditelja koji su iskreni i otvoreni prema samima sebi te samostalno rješavaju svoje probleme zrcale njihovo samopouzdanje na svoj individualan i hrabar način. Samo vježbanjem bezuvjetne ljubavi možemo djeci dati neograničen prostor za razvoj, jer ih onda nemamo potrebu učiniti sličnima sebi.

Što se s djetetom događa ako pati od zatvora ili mokrenja u krevet (u vrijeme kad više nema pelene) kao i što bi roditelji mogli poduzeti u tim situacijama učiniti?

Zatvor poručuje da sve držimo za sebe i ne otvaramo se nikome. Debelo crijevo povezujemo s nesvjesnim i s podzemljem. Kada se dogodi zatvor, moramo uvidjeti zašto djeca nešto čvrsto drže, ne žele nikome dati, žele zadržati za sebe. Često je posrijedi perfekcionizam ili dijete nešto ne može preraditi i „probaviti“.

Svaka frustracija, poput osjećaja odbačenosti – primjerice u situaciji kada se rodi brat ili sestra pa dijete više nije u centru pažnje – može dovesti do toga da dijete manje poklanja i radije zadržava za sebe ono što već ima.

Pitanja za roditelje:Čega se naše dijete čvrsto drži? Što ne može probaviti? Zašto naše dijete ne može ništa svoje dati? Čega bi se moglo držati umjesto toga? Gdje se premalo izražava? Čega mu više treba, što se boji da će izgubiti? Koliko je sigurna obiteljska situacija?

· Mokrenje u krevetu. Ono je duplo češće kod dječaka nego kod djevojčica. Ono ima poruku: „Plače mi se“. Mokrenje je zamjena za neisplakane suze, a znamo da je djevojčicama plakanje dopušteno više nego dječacima. Za noćno je mokrenje u krevetu potreban san koji otkriva unutarnje slike duše i na taj način otvara ventil da bez kontrole i bez straha isteče ono što opterećuje. Često se to događa najstarijoj djeci u obitelji koja se zbog rođenja mlađih osjećaju odbačeno te trebaju i žele majčinu pažnju, a istovremeno je nesvjesno kažnjavaju. Majka se, naime, mora njima baviti i na način da mijenja i pere posteljinu.

Često se simptom pojavi u obitelji koja naizgled živi u harmoniji, ali dijete osjeća napetost. Ponekad se ovaj problem bazira na sasvim jednostavnim strahovima. Jedan dječak s kojim sam radio bojao se strogih pravila svoga tate koja su propisivala što se sve ne smije. Dječak je stalno bio u strahu da će biti otkriven pa bi, primjerice, sakrio ispod madraca mobitel koji nije smio koristiti, skrivao je da je gledao televiziju i drugo. Taj preko dana nakupljeni pritisak otpuštao je noću pražnjenjem mjehura.

Pitanja za roditelje:Kako možemo svojem djetetu dati više prostora da može izraziti svoje osjećaje? Zašto je pod pritiskom? Je li to pritisak izvana ili ga ono samo sebi stvara? Što ga brine, što nismo primijetili, kako mu tu možemo pomoći? Gdje mu je potrebno više pažnje i topline? Očekujemo li previše od njega pa zbog toga pati? Pati li zbog naših ili svojih ambicija? 

O primjeru problema sa skoliozom čitajte više na Sensaklub.hr

Pripremila: Nada Kaiser

Izvor:Sensaklub.hr