U svojoj knjizi Skrivene poruke (izdavač Mozaik knjiga, 2008.) Elizabeth Pantley donosi pregršt primjera preko kojih želi prenijeti roditeljima istinu što njihove riječi zapravo znače u svijesti njihove djece, tj. što svojim riječima i dijelima uistinu govorimo djeci. I da ne mislite, da vi niste među onim roditeljima koji griješe, budite sigurni da jeste jer se ovakve situacije događaju apsolutno svima. Problem je što jedan događaj, emociju, situaciju, dijete doživljava iz svoje perspektive još uvijek neiskusnog bića koje ima uvid u relativno mali svijet oko sebe, dok roditelji svoju perspektivu gledaju iz odraslog kuta "iskusnih" ljudi koji su puno toga prošli pa "valjda ja znam" metodu koriste i svjesno i nesvjesno. I svatko drži svoju stranu. Dakako, dobar dio tih pogrešnih poruka koju svakodnevno šaljemo djeci, koristimo iz potpuno nevinih razloga kako bismo im pomogli da se smire, utješe, da se osjećaju bolje. No, za peh, često baš to ne bismo trebali raditi. Evo primjera...
Skrivena poruka:
Govoreći im da nešto ne bi trebali osjećati na način koji osjećaju, djeca postaju dodatno frustrirana i zbunjena te se mogu vrlo lako osjetiti neshvaćenima. Nemoguće je procijeniti bol druge osobe - bilo tjelesnu, bilo emocionalnu, navodi Pantley u knjizi. Prilično je slično i s odraslima, zar ne?
Ako poricanje osjećaje nije dobro, možemo li dati kakav dobar savjet i riješiti problem? Zapravo ne. Dijete je u tom određenom trenutku duboko uronjeno u svoje osjećaje i želi vas u to uvjeriti. Vaš savjet neće niti čuti ni doživjeti jer se u tom trenu događa da svatko vozi po svom, umjesto da ste skupa u procesu. Ono što valjda imati u vidu je da su djetetovi problemi u skladu s njegovom veličinom. No stvar je puno jednostavnija od rasprave!
Kako reagirati na djetetove osjećaje tuge, brige, straha...
Tako što ćete bez pogovora prihvatiti te osjećaje (ma kako vam u glavi izgledali u prvom trenutku banalno) i dijete će dobiti potvrdu da razumijete kako se osjeća i da ima pravo tako se osjećati.
Nakon što vidi da mu vjerujete, spremnije će biti za daljnju komunikaciju i savjet koji bi moglo sada i poslušati. Ako ne priznate njegove osjećaje, dijete će imati potrebu da vam ih dokaže, baš kao i sebi i opravda svoje ponašanje (plakanje, bježanje...). Kad dijete postane spremno na suradnju, a to znači da u vas ima povjerenja, moguće je poraditi na strategiji za smanjivanje straha, boli i što već treba. Na ovaj način činite puno više od samo priznavanja djetetovih emocija. Pomažete djetetu da prepoznaje i razumije svoje osjećaje, da bolje shvaća sebe i da ima povjerenje u vlastito shvaćanje života. To će kasnije u životu biti itekako važna stavka koja će ga voditi u ponašanju prema sebi i drugima, u konačnici, jednog dana i prema vlastitoj djeci!
Krug povjerenja se nastavlja...
Kad se dijete ne osjeća ismijanim pri izražavanju npr. strahova, veće su šanse da će vam se i ubuduće obratiti za pomoć kad će se raditi i o krupnijim problemima. Bolje da pomoć potraži od vas nego od drugih ljudi koji mogu biti i opasniji i neprimjereniji za davanje savjeta. Dakle, puno je koristi od toga da sve te, vama naizgled smješne strahiće, shvatite sasvim ozbiljno i zagrlite iskreno svoje dijete i budete uz njega i u strahu i u ljubavi!
Tekst: roditelji.hr
Foto: Profimedia
Chrissy Teigen kritiziraju jer joj kći drži noge na kuhinjskom pultu dok kuhaju
Kako darovita djeca zamišljaju bolji svijet? Birali bi učitelje, predmete, a tehnologija im je pomagač, ne gospodar
Maja Šuput pokazala novu Bloomovu frizuru: 'Baš si ga skratila, sad je pravi dečkić'
Dragi odrasli...: Pisma djece iz Hrvatske za bolji svijet, ovo su njihove poruke
Uranjeno božićno ukrašavanje usrećuje, znanstveno je dokazano