Posljednjih godinu i pol, otkad se rodila moja djevojčica, uživala sam na način na koji nisam mogla sanjati da čovjek može uživati. Usprkos neprospavanim noćima, usprkos početnim problemima s dojenjem, zabrinutosti kada je bila bolesna, moje je uživanje prelazilo sve granice. Suprug i ja potpuno smo se orijentirali na malo zlato, koje je išlo u prvu šetnju, pa je počelo samo jesti, pa je napravilo prve korake, pa smo prvi put bili na moru i skijanju, prvi put na izletu. Slavili smo i njen prvi Božić kada je bila sasvim mala beba, a nakon godine dana prvi Božić kada je stavljala kuglice na bor. Malo po malo počela je izgovarati prve riječi. Ajme, koliko uzbuđenja! Nakon godine i pol skrenula sam, na trenutak, pogled na sebe i ostala zatečena viđenim. Kilogrami koje sam nagomilala tijekom trudnoće nisu se istopili sami od sebe i premda su mi svi govorili da će se početi topiti kada mala prohoda, proročanstvo se nije obistinilo. Čak mi se učinilo da sam nabila još koji kilogram viška, ali ne daj Bože da stanem na vagu. Sjetivši se knjige 'Tajna sretne djece' Stevea Biddulpha u kojoj piše da je za dijete najvažnije (i to tim redoslijedom) da roditelji rade na sebi, na odnosu s partnerom i naposljetku na odnosu s djetetom, s čime se apsolutno slažem, shvatila sam da je vrijeme da sebe u određenim trenucima stavim na prvo mjesto. I nisam požalila. Motivacija je bila velika. Uzela sam stvar u svoje ruke, iskoristila svoje organizacijske sposobnosti, skidanje kila stavila na vrh liste prioriteta i krenula na vježbanje. Motivacije mi nije nedostajalo. Svaki sam se dan budila zamišljajući se u svojim “mršavim” trapericama i nekim novim u mašti posebno dizajniram majicama. Odlučila sam svaki mjesec do ostvarenja cilja (točno određene željene kilaže) odvajati malo novca sa strane i iskoristiti ga za kupnju tih posebno dizajniranih majica iz moje mašte ili barem nekih sličnih. Moram priznati da me najviše motivirala moja kćerkica jer sam shvatila da ću promjenom svojih prehrambenih navika jako utjecati na razvoj pozitivnih prehrambenih navika kod nje. Jer roditelji su najbolji primjer svojoj djeci.

Evolucija je davno u dječji mozak ugradila oponašanje roditelja u jedenju – žene su još u doba lovaca i  sakupljača (pa i prije, dok naši preci još nisu bili ljudi) tražile jestive bobice i na taj način učile djecu što se jede, a što ne. Drugim riječima, roditelji će mnogo lakše naučiti dijete da jede voće i povrće ako ga i sami jedu. Posebno pomaže ako dijete vidi roditelja kako uživa u takvoj vrsti hrane. Zgodan je primjer situacija u kojoj ja uzimam jabuku, a moj anđeo đipa oko mene tražeći griz. Svjesna sam da bi isto tako bilo s čokoladom. I tako sam iskoristila sva znanja i vještine i krenula u ostvarivanje cilja. Sve sam mu bliže i osjećam se izvanredno. Imam više kondicije za trčanje po parkićima. Postajem prava turbo mama. U današnje vrijeme velik se broj ljudi muči sa skidanjem viška kilograma, lošom tjelesnom kondicijom, nedostatkom vremena za sebe. Mame koje jure od jutra do mraka ne nalaze motivaciju za ulaganje dodatne energije. I zato vježbanje i rad na svom tijelu stavljaju na dno liste prioriteta – iako ih boli kralježnica, iako ih višak kilograma i nedostatak kondicije sprečavaju da uživaju u omiljenim aktivnostima. Važno je da su razlozi za takvo ponašanje vrlo individualni i specifični za svakog pojedinca.

Ispravni ciljevi

Jedan od razloga može biti neučinkovito postavljanje ciljeva. Kad postavimo cilj na adekvatan način, zadovoljavajući pet osnovnih uvjeta, vjerojatnost da ćemo ga ostvariti doseže vrtoglave visine.  Jedan je od uvjeta postaviti cilj pozitivno s motivacijom prema cilju. Ako je naš cilj smršavjeti,  motivacija će trajati sve dok ne smršavimo – a nakon toga ponovo ćemo nabaciti izgubljene kilograme i tu je tajna yo-yo efekta. Nadalje, razlog može biti i nedostatak motivacije. Za sam nedostatak motivacije također može biti bezbroj razloga. Uzrok nedostatku motivacije može ležati u veličini cilja. Ako je cilj prevelik, izgubit ćemo se u pitanjima kako ga ostvariti. U tom slučaju dobro ga je podijeliti na manje dijelove. Ako je pak cilj premalen, neće nas motivirati. Čim  postignemo prve, krnje rezultate, odustat ćemo od vježbanja barem na određeno vrijeme. U tom slučaju dobro se zapitati koja je svrha ostvarenja tog “malog” cilja?

"Moj suprug i ja kupili smo lijep nov-novcat orbitrek (vrlo dinamičnu spravu za vježbanje). Nekoliko tjedana, ili su možda mjeseci bili u pitanju, orbitrek je stajao u dnevnom boravku, a jedina vježba koju sam izvodila na njemu bilo je povremeno brisanje prašine. Kako sam poznata po ostvarivanju ciljeva – na trenerskom treningu zvali su me Miss Outcome – jednoga dana odlučila sam postaviti cilj vezan za orbitrek. Želim vježbati na orbitreku svaki dan dvadeset minuta. Prošao je prvi dan. Jednostavno nisam imala vremena. Prošao je i drugi i treći, a ja se nisam maknula dalje od odluke da ću to činiti. Cilj me jednostavno nije motivirao. Tada sam se upitala koja je svrha mog vježbanja na orbitreku. Moj dijalog sa samom sobom izgledao je ovako: “Koja je svrha mog vježbanja na orbitreku?” “Dobra kondicija.” “A koja je svrha dobre kondicije?” “Pa da na skijanju ne padnem u nesvijest nakon prve vožnje, da se poletno spustim i nakon desete.” “A koja je svrha toga da se poletno spustim i nakon desete?” “Pa… da uživam, da budem sretna.” Na taj način shvatila sam da ostvarenje toga malog cilja pridonosi ostvarenju jedne za mene bitne vrijednosti. I tako sam počela vježbati na orbitreku." (Iz knjige “NLP – Uvod u osobni rast i razvoj”, Jelena Vrsaljko i Dragana Mladenović) Utjecaj ranog djetinjstva

Razlog može biti i uloga koju neke žene u životu igraju zbog odluka koje su donijele u ranom djetinjstvu, kao što je slučaj s Tanjom iz naše priče. Tanja je postala opterećena svojim izgledom u nižim razredima osnovne škole. Njezina mama, puna razumijevanja, za jedan joj je rođendan kupila vagu. Tanju je to jako razveselilo i od tog se dana gotovo svakodnevno važe. Probala je svaku dijetu, od un-dijete do Montignaca, sve s ciljem da se konačno osjeća dobro u svom tijelu.  Vjerovala je da, ako ne smršavi, neće naći svog “princa”. U djetinjstvu je stekla loše prehrambene navike i jela je previše ugljikohidrata, u kojima je uživala zajedno s majkom. “Sve se može baciti, ali slatko ne”, česta je bila rečenica koju je čula od svoje majke. Otac joj je poručivao da je sramota bacati hranu jer su “djeca u Africi gladna i zbog toga treba pojesti sve što je na tanjuru” (količinu hrane nije mogla sama birati).

Hranu je dobivala kao nagradu za dobro ponašanje (“Bila sam na informacijama, super su ti ocjene, pa sam ti, evo, za nagradu kupila veeeliku milku”) te kada se loše osjećala (“Srećo, hoćeš li da ti mama napravi palačinke?”) i u mnogim drugim situacijama. Tanji je bilo teško suprotstavljati se roditeljima i u drugim situacijama, pa umjesto da je naučila izraziti ljutnju i reći “ne”, sve je počela doslovce gutati. Uz pomoć debljine počela je osjećati stabilnost i svojevrsnu čvrstoću. Zbog problema pri izražavanju ljutnje i odbijanja, njezina debljina to čini umjesto nje te joj pomaže odbiti muškarce kojima bi se željela svidjeti. I tako se Tanja vrti u začaranom krugu, gdje joj debljina služi kao prigodna izlika za nepostizanje životnih ciljeva. Žudi za komplimentima na račun svog izgleda, dok joj je istodobno vrhunac spontanosti pitanje što će i kada jesti. Osjeća se žrtvom svog tijela, nedostatka samokontrole i tuđih mišljenja o svojem izgledu. Zbog svoje dugotrajne zabrinutosti vezane uz težinu, zbog neostvarenosti na ljubavnom polju, završava sa srčanim tegobama. Za takve slučajeve postoji rješenje koje uz odgovarajući pristup i trud može dovesti do sjajnih rezultata, do većeg samopouzdanja i zdravlja.

Napisala: Jelena Vrsaljko, www.centarproventus.hr

Foto: Profimedia