Rođenje prvog djeteta trebao bi biti najsretniji događaj u životu mlade obitelji – i uglavnom jest. No treba imati na umu i to da je riječ o stresnoj situaciji koja u nekim slučajevima – osobito ako je popraćena komplikacijama – može biti okidač tjeskobe za novopečenu majku. Psiholozi definiraju tjeskobu kao neodređeni emocionalni doživljaj i neugodno stanje stalne strepnje, pretjerane zabrinutosti i straha. Simptomi tjeskobe brojni su, a variraju sve od znojenja i napetosti u mišićima, nesanice, smanjene koncentracije i razdražljivosti do glavobolja, mučnina i lupanja srca. Izvori tjeskobe obično se mogu tražiti u traumatskom iskustvu, gubitku ili stresu.

Kod novopečene majke uzrok je obično jasan: ona postaje glavna njegovateljica bebe, osoba odgovorna za osnovne potrebe poput hranjenja, kupanja, odijevanja i sveukupnog zdravlja novoga bića, što može izazvati iracionalan strah od nedostatnosti da ispuni očekivanu zadaću.

Kod nekih majki tjeskoba se javlja odmah nakon dolaska iz rodilišta, a kod drugih nekoliko mjeseci nakon rođenja djeteta. Znanstvene studije u Velikoj Britaniji pokazale su da je vrlo opasno razdoblje između petog i osmog mjeseca starosti mališana, jer on tada prolazi opipljive tjelesne i psihomotoričke transformacije: izbijaju mu prvi zubići, počinje puzati i sjediti. Osim pojačanog angažmana oko djetetovih potreba, smanjuje se i zanimanje okoline – prijatelji i rodbina posjećuju sve manje, zbog čega se nova majka počinje osjećati izolirano.

Istraživanja su pokazala i da majke s prvim djetetom pokazuju više bojazni i strepnji u vezi s bebom, dok one s više djece strahuju za vlastito zdravlje. Naime, mnoge majke više djece počinju se pitati tko će podizati njihovu djecu ako iznenada umru, teško obole ili ih pogodi neki drugi tragični događaj.

Iskustvo mame Zdravke

Anksioznost je pratila i 38-godišnju novinarku Zdravku Gibu. Iako je njezin porođaj prošao bez ikakvih komplikacija – pa čak bio i vrlo brz za prvorotkinju – ona je imala vrlo opravdane strahove vezane uz sam kraj trudnoće.

“Pri dolasku na svijet, iščašeno mi je rame, a liječnik je pretpostavio da mi je slomljena ključna kost. Stavio me u gips, te su mi zbog toga trajno oštećeni živci u desnoj ruci, koju danas ne mogu dići niti imam osjet u njoj. Bojala sam se da se nešto slično ne dogodi i mom djetetu”, kaže Zdravka.

S obzirom na to da je porođaj protekao u najboljem redu, mlada je mama vjerovala da je strahovima kraj. No prevarila se. Nakon porođaja strepnje su se samo množile.

“Neprestano sam se budila i provjeravala diše li moj Leon pravilno. Svaki i najmanji pokret koji se razlikovao od uobičajenog ritma bio je signal za uzbunu u mojoj glavi. Kad je plakao zbog grčeva, u glavi sam vrtjela filmove o svakojakim opakim bolestima o kojima sam revno čitala u knjigama i na internetu. Stan sam čistila alkoholom u nadi da ću tako smanjiti mogućnost da se razboli. Pitala sam se izvodim li vježbe za kukove na pravilan način. Jedan od najvećih strahova bio je hoću li uspješno dojiti. Na kraju sam dojila tek nekoliko mjeseci jer nisam imala mlijeka. Pretpostavljam da su tome moji strahovi i nervoza pridonijeli”, napominje Zdravka. Najveći strah bio je vezan uz bolesti bebe, o čemu ova novinarka kaže: “Stalno sam razmišljala hoću li prepoznati kad dijete dobije prvu temperaturu i hoću li pravilno reagirati. Kad ju je prvi put dobio, bila sam totalno izgubljena. Dežurnu pedijatricu u Klaićevoj te sam noći zvala bezbroj puta. Jednostavno samoj sebi nisam vjerovala da dobro čitam upute za doziranje čepića. Na sreću, liječnica je bila jako susretljiva i strpljiva.”

Strahovi su Zdravku pratili i na javi i u snu. Zapravo, zbog čestih razmišljanja o mogućim bolestima mjesecima nije kvalitetno spavala, pa je tijekom dana bila potpuno izmorena, a intenzitet crnih misli bio je još jači...

Ostatak Zdravkine priče te više savjeta o tome kako si pomoći, ako osjećate slične strahove kao i naša mama Zdravka, pročitajte u novom rujanskom izdanju časopisa Moje dijete za 2013.

Tekst: Dagmar Toma

Foto: Thinkstock