Kelly Boutsalis je kanadska novinarka kojoj su nekoliko mjeseci nakon što je rodila svoga sina, počeli učestali panični napadi. Tada je već bila majka 4-godišnje kćeri, a sin joj je imao sedam mjeseci. Sa svojom je pričom izašla u javnost tek 5 godina kasnije, kako bi potaknula druge žene da potraže pomoć i da se ne srame svoga problema. Donosimo njezinu priču.

View this post on Instagram

A post shared by Kelly Boutsalis (@kellyboutsalis)

Mnoge se žene nakon poroda bore s različitim problemima, neki su fiziološke prirode, a neki mentalne. Meni se dogodilo da sam počela patiti od postporođajne anksioznosti, ali, na sreću, na vrijeme sam reagirala i potražila pomoć. No, mnoge žene, zbog osjećaja srama i neugode o takvim problemima ne žele progovoriti.Napadi panike nisu počeli odmah nakon poroda!Moj prvi napad panike dogodio se tijekom potrage za policama u Ikei. Tresla sam se, noga mi je neprestano udarala u kolica moga sedmomjesečnog sina, a srce je kucalo kao ludo. No, čim sam izašla na parking, osjećaji su se raspršili.Drugi napad panike doživjela sam nekoliko dana kasnije, u praznoj trgovini: osjećala sam kao da me nešto obuhvatilo sa svih strana i čvrsto stisnulo. Ovaj put me taj osjećaj pratio sve do kuće i zadržao se narednih nekoliko sati.Treći me napad doslovno srušio na zemlju. Povratila sam nekoliko puta i hiperventilirala, gubeći osjećaj u nogama i stopalima, a šake su se svakim trenom sve jače grčile. Nisam se više mogla micati. Sklupčana na podu svoje kupaonice, pored kade i kćerkine kahlice, definitivno nisam znala da hiperventiliram (što usporava protok krvi u udovima) sve dok hitna nije stigla pola sata kasnije.Čitava zastrašujuća situacija trajala je oko dva sata. Počelo je iscrpljivanje i, na sreću, moja mama - koja je boravila s nama vikendom - uspjela je pomoći mome suprugu oko naše bebe i kćeri. Te sam noći vrlo loše spavala, zabrinuta zbog još jednoga potencijalnog napada.Nekoliko dana kasnije, sama s bebom – muž je bio na poslu, starija kći u vrtiću - otpila sam gutljaj kave, a srce mi je počelo ubrzano kucati. Počela sam zamišljati najgore scenarije, jer bila sam svjesna svoje bespooćnosti, sama s malom bebom.Počela sam plakati. Znala sam da nešto nije u redu. Odložila sam kavu i nazvala obiteljskog liječnika. Toga sam dana otišla kod svoje liječnice i potražila pomoć. Krenula sam na psihoterapiju i počela sam uzimati anksiolitike. Mjesecima kasnije, nakon moga prvog posjeta terapeutu, dijagnosticirana mi je postporođajna anksioznost i poremećaj napada panike.

Kakve se psihičke teškoće mogu javiti u trudnoći i nakon porođaja?

Svaka treća trudnica izvještava o povišenoj anksioznosti (Nakić, Tadinac & Herman, 2018), a oko 15% trudnica koje iščekuju prvi porođaj imaju klinički značajan strah od porođaja (Jokić-Begić, Žigić i Nakić Radoš, 2014; Kuljanac, 2018).

Depresivni simptomi su izraženi kod oko 10-13 % trudnica (Žutić, Nakić Radoš i Kuna, 2018), a poslijeporođajna depresija pogađa oko 8% žena koje nikad ranije nisu imale težih psihičkih teškoća, što znači da je učestalost čak i veća u općoj populaciji (Nakić Radoš, Tadinac i Herman, 2013). Iako rijetko, nakon 1 do 2 porođaja na 1000 može se javiti poslijeporođajna psihoza (VanderKruik i sur., 2017) koja zahtijeva neodgodivo psihijatrijsko liječenje.

Svaka treća ili četvrta žena doživi traumatsko iskustvo porođaja (Nakić Radoš, Sawyer, Ayers, & Burn, 2018; Nakić Radoš i sur., 2020), dok 3% žena doživljava posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) nakon porođaja (Yildiz, Ayers i Phillips, 2017).

Uz PTSP nakon porođaja često se javlja i depresija (Ayers, Bond, Bertullies i Wijma, 2016), ali se najčešće previdi jer se puno više govori o depresiji, dok neki još uvijek smatraju da porođaj, kao jedan pozitivan događaj za obitelj i društvo, ne može biti uzrok traume! Također se kod oko 4% majki može javiti opsesivno-kompulzivni poremećaj (Brockington, Macdonal i Wainscott, 2006) ili generalizirani anksiozni poremećaj (Wenzel, Haugen, Jackson i Brendle, 2005).

Potražite pomoć! Ono što je zabrinjavajuće jest kako strana istraživanja pokazuju da tek svaka četvrta žena s poslijeporođajnom depresijom potraži pomoć (Coates, Schaefer i Alexander, 2004). To znači da će tri od četiri žene patiti u tišini svoga doma.

Najčešći razlog zašto žene ne traže pomoć jest što ne prepoznaju simptome, imaju strah od stigmatizacije, da će je obitelj i okolina otpisati kao lošu majku, a nekad i zbog straha da će je odvojiti od djeteta ili im i oduzeti dijete. Čak i kad prepoznaju simptome, smatraju da pomoć ne postoji ili da im nije dostupna (Dennis & Chung‐Lee, 2006).

Ako prepoznajete neke od simptoma, obratite se Centru za reproduktivno mentalno zdravlje, gdje možete dobiti psihološku podršku.

Tekst: Sanja Matasić, dio preuzet od doc. dr. sc. Sandra Nakić Radoš, univ. spec. clin. psych.; Centar za reproduktivno mentalno zdravlje

Foto: Shutterstock