Svaka osoba nakon proživljenoga traumatskog događaja, reagira na svoj način. Kod nekih se pojavljuje uznemirenost, strah, ljutnja, tuga, a kod nekih, potpuno suprotno, odvojenost od vlastitih emocija ili disocijacija.

Prva reakcija tijela na traumatski događaj je pobuđenost i fokusiranost, a takva je reakcija rezultat biokemijskih promjena u tijelu koje nas pokušavaju zaštititi od opasnosti i naziva se reakcijom borbe ili bijega. Omogućava nam da pobjegnemo na sigurno ili se borimo s trenutnom prijetnjom za vlastiti život.

No problem nastaje kada, nakon nepredvidljivog iskustva, praćenog osjećajem nedostatka osobne kontrole, reakcija borbe ili bijega potraje čak i kada se osoba više ne nalazi u opasnosti, što najčešće traje nekoliko dana i spontano prođe. U nekih pojedinaca takva reakcija potraje i mjesecima nakon traumatskog događaja te uzrokuje poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju pa čak i fizičke bolesti kao što je, primjerice, hipertenzija (povišen krvni tlak).

Riječ je o akutnom stresnom poremećaju ili reakcijama koje se pojave nakon traumatskog iskustva, a opisuju se kao intenzivna, neugodna i disfunkcionalna reakcija nastala kratko nakon traumatskog događaja. Ovo stanje traje najčešće 10-14 dana, a ako simptomi potraju dulje od 4-6 tjedana, moguće je da je došlo do progresije u posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).

Akutni stresni poremećaj razlikuje se od PTSP-a po vremenu kada se pojavljuje, ali i po trajanju te po najnaglašenijim simptomima. Kod PTSP-a, koji se može pojaviti i mjesecima nakon traume, simptomi su usmjereni na izbjegavajuće ponašanje, pobuđenost te promjene raspoloženja i kognicije. Stoga, ovaj poremećaj, zbog dugoročnih problema koje stvara u normalnom funkcioniranju, zahtijeva stručnu pomoć, dok akutni stresni poremećaj najčešće prolazi spontano ili uz kratkotrajnu stručnu i/ili farmakološku pomoć.

Očekivane reakcije na stresni događaj!

Odmah nakon događaja, najčešće su reakcije poput: šoka, nevjerice, emocionalnog tupila, straha i tjeskobe (anksioznosti), tuge, ljutnje i depresivnih smetnji, osjećaja krivnje kod osoba koje su preživjele, tjelesnih simptoma poput glavobolje, tresavice, probavnih smetnji, boli u prsima, gubitka apetita, pojave uznemirujućih ponavljajućih sjećanja, misli i slika događaja, fokusiranosti na potencijalne opasnosti oko sebe, problema sa spavanjem (noćne more, nesanica i sl.), problema s koncentracijom, želje za bliskim kontaktom i razgovorom te želje da se pomogne drugima.

Nadalje, neke će osobe razviti psihičke smetnje poput akutnog stresnog poremećaja, depresije i anksioznih poremećaja, a s vremenom možda i PTSP, te je moguće narušeno fizičko i mentalno zdravlje, poteškoće pri funkcioniranju na poslu, školi ili u privatnim odnosima.

Iako nije moguće pretpostaviti kako će neka osoba reagirati na stresni događaj niti koliko će takvo stanje potrajati, moguće je poduzeti određene mjere kako bismo sami sebi ili drugima oko sebe olakšali nošenje sa stresnom situacijom.

Kako si pomoći?

Tijelo i um znaju što im je potrebno pa pokušajte osvijestiti što vam tijelo i um signaliziraju. Potrebe za hranom, vodom, spavanjem i sigurnosti, zadovoljite što prije.

Nekima razgovor olakšava traumu, dok je drugima potrebno odgoditi suočavanje s mislima i osjećajima skretanjem pozornosti na druge aktivnosti. Ipak, vrlo je važno da se nakon početne odgode pronađe vremena za razrješavanje traume kako ne bi došlo do potiskivanja osjećaja i kasnijih problema s mentalnim i/ili fizičkim zdravljem.

Također, potrebno je pronaći zdravi način kako ublažiti opsesivne misli i mentalna proživljavanja najgorega mogućeg ishoda. Snažne misli u tijelu mogu potaknuti isti biokemijski odgovor koji nastupa u stvarnoj opasnosti što, ako potraje, može dovesti do kroničnog stresa i razvoja bolesti.

Evo nekih savjeta kako se lakše funkcionirati nakon proživljene traume:

  1. Stvorite novu rutinu!
  2. Prihvatite svoje osjećaje!
  3. Smanjite konzumaciju vijesti na minimum!
  4. Krećite se i budite tjelesno aktivni!
  5. Potražite utjehu u bližnjima!
  6. Radite stvari koje volite!
  7. Jedite zdravo!
  8. Redovito spavajte!
  9. Ne gubite nadu!
  10. Preispitajte osjećaj bespomoćnosti!

No potrebno je osvijestiti uznemirujuće misli i osjećaje kako bi bilo moguće odmaknuti se od njih i vratiti u sadašnji trenutak. Postoji nekoliko tehnika kojima si u tome možete pomoći, a možete ih pronaći na stranicama Poliklinike Mazalin.

tata i sin u zagrljaju

Kako pomoći djeci?

Djeca ne mogu reći niti prepoznati kako se osjećaju, ali su njihovi osjećaji jednako stvarni i jednako važni kao i naši. Neka će djeca odmah pokazati da se boje, a neka će reakciju na traumatski događaj pokazati tek nakon nekoliko tjedana ili mjeseci.

Djeca mogu biti nervozna i plačljiva, ponašati se neobično ili neprimjereno i biti posebno osjetljiva na odvajanje od roditelja, a tada trebaju više pažnje, nježnosti i objašnjavanja. Ona zastrašujuće misli počinju vezati za zvukove, mirise ili situacije te je vrlo važno objasniti im da se ono čega se sjećaju, trenutno ne događa.

Nemojte se pred djecom pretvarati kao da se ništa nije dogodilo, budite im dostupni za razgovor i utjehu. Na vlastitu im primjeru pokažite kako izgleda na zdrav način nositi se s emocijama.

Tekst: S. M. (izvor: Poliklinika Mazalin)

Foto: Profimedia