Općenito govoreći, djeca su nasilna zato što žive okružena nasiljem kojeg uče i imitiraju. Nasilje mogu vidjeti na svakom koraku: u vlastitoj obitelji, kod prijatelja, poznanika i stranaca. Nasilje je vijest, nasilje je popularno jer je medijski popraćeno bolje nego bilo što drugo. Nikada ranije u povijesti nismo mogli više i detaljnije pratiti nasilne strahote iz cijeloga svijeta, i to u realnom vremenu. Nasilje je na društvenim mrežama, na forumima i chatovima, u većini televizijskih serija koje djeca i mladi prate, a i u brojnim videoigricama.

Izloženost takvoj količini nasilja na može drugo nego izazivati nasilje, smatra dr. sc. Ana Kandare Šoljaga, što potvrđuju i brojna znanstvena istraživanja. Izloženost nasilju kroz medije dokazano izaziva posljedice kao što su: neosjetljivost na strahote nasilja, prihvaćanje nasilja kao mogućeg načina rješavanja problema, identificiranje sa žrtvom ili nasilnikom, a i imitiranje nasilnog čina kojeg su vidjeli.

"U jednom znanstvenom istraživanju pronađeno je da brojna djeca koja su bila izložena online nasilju, nisu uopće bila svjesna da su izložena nasilju (iako su imala simptome izloženosti nasilju, ali nisu to povezala). S pomicanjem granica toga što je nasilno a što nije, pomiče se i razina suosjećajnosti prema žrtvama nasilja", kaže na stranicama svojeg Psihološkog savjetovališta dr. sc. Ana Kandare Šoljaga.

Istraživanja na studentima potvrđuju da je suosjećajnost u ozbiljnom, do sada nikad zabilježenom padu. A to, dakako, ima veze s nasiljem. Prevencijom nasilja i čvrstim stavom o osudi takvih oblika ponašanja, nas kao roditelja, ali i društva u cjelini, možemo odgojiti - empatičnu djecu i dobre ljude. Kako sve počinje u obitelji, tako i razvoj empatije kod djece ovisi o "atmosferi" unutar naša četiri zida. Naime, topli roditelji potiču izražavanje emocija kod svoje djece i pokazuju osjetljivu empatijsku brigu za osjećaje svoje djece, pa će onda ta djeca reagirati s većim suosjećanjem prema drugima. Emocionalno topli roditelji prihvaćaju svoju djecu, pružaju im podršku, pažnju, pokazuju brigu, razumijevanje, a pri tome koriste objašnjenja, ohrabrivanja djeteta i pohvale u odgoju. Dakle, empatija se kod djece razvija učenjem i promatranjem prvo života u obitelji, a zatim i u intarakciji s djecom u vrtiću, parku te s drugim odraslima izvan obitelji. Koliko će dijete biti empatično, ovisi i o genetskim predispozicijama, no na njih je svakako uvijek moguće pozitivno djelovati odgojem.

"Empatija se uči od rođenja. Kroz emocionalno izražavanje dijete prilagođava izražavanje emocija drugima. No empatija zahtijeva od djece da razumiju da su ona zasebna od drugih ljudi, tako da djeca tek u dobi od dvije godine mogu osjećati empatiju prema drugima. S razvojem jezika djeca se sve više oslanjaju na riječi kako bi utješila druge, što je povezano s višim kognitivnim procesima. Empatija se povećava tijekom srednjeg djetinjstva jer djeca razumiju širi raspon emocija i koriste višestruke znakove prilikom procjenjivanja tuđih osjećaja. Tijekom kasnog djetinjstva i adolescencije, napredak je u zauzimanju perspektive, što omogućuje šire odgovore suosjećanja i uživljavanja u tuđa emocionalna stanja", savjetuju stručnjaci na portalu Roditelji.hr.

Tekst: D. P.
Fotografija: Shutterstock