Šećerna bolest, ne bez razloga, svrstava se među najgore "tihe ubojice“ modernog doba. Najčešće se očituje u obliku šećerne bolesti tipa 2, koja čini oko 90% sveukupne zastupljenosti šećerne bolesti. Do dijabetesa tipa 1 dolazi zbog razaranja Langerhansovih otočića u gušterači, čija je zadaća proizvodnja i izlučivanje inzulina, hormona koji ima glavnu ulogu u regulaciji ugljkohidratnog metabolizma. Ovaj tip najčešće se javlja kod djece i adolescenata, nešto rjeđe u odrasloj dobi. Zbog pretilosti kao sve većeg globalnog problema, sve je više djece i adolscenata s dijagnozom dijabetesa tipa 2, premda se još donedavno ta bolest kolokvijalno nazivala "staračkim šećerom“.

Makar ne potpunosti razjašnjen, uzrok tipa 1 šećerne

bolesti leži u autoimunim procesima u organizmu, gdje u određenom trenutku

tijelo prepoznaje Langerhansove otočiće kao strano tijelo u organizmu te ih

kroz upalni odgovor uništava. Posljedice tih zbivanja do kojih dolazi relativno

naglo, je potpuni izostanak funkcije do tada zdravog tkiva dijela gušterače

zaduženog za proizvodnju i izlučivanje inzulina. Odgovor na nedostatak inzulina

se očituje u porastu šećera u krvi, što samo po sebi u početku ne daje određene

simptome. Bolest se najčešće brzo otkrije kod akutno razvijenih komplikacija

povezanih s visokim vrijednostima šećera u krvi, najčešće u obliku dijabetičke

ketoacidoze. Kod pojave dijabetičke ketoacidoze mora se započeti s liječenjem

ODMAH, i to u bolničkim uvjetima, jer to stanje je po život ugrožavajuće. Po

postizanju stabilizacije organizma, odmah po korekciji vrijednosti šećera

započinje se s edukacijom bolesnika, a što uključuje i roditelje ukoliko su

maloljetni pacijenti u pitanju.

Uz danas dostupnu inzulinsku terapiju te uz ostalu

simptomatsku terapiju tijekom akutnog zbivanja brzo se postižu zadovoljavajuće

vrijednosti šećera u krvi. Budući da se kod šećerne bolesti tipa 1 radi o

potpunom nedostatku vlastite proizvodnje inzulina, isti taj inzulin je potrebno

nadomještati kroz primjenu pripravaka inzulina, najčešće kroz primjenu četiri

puta dnevno. Takozvani režim intenzivirane inzulinske terapije u današnje

vrijeme predstavlja zlatni standard liječenja šećerne bolesti tipa 1. Kod malog

broja bolesnika kod kojih se unatoč primjeni inzulinske terapije ne postižu

zadovoljavajuće vrijednosti šećera u krvi, postoji mogućnost ugradnje

inzulinske pumpe, što u današnje vrijeme predstavlja najdalji doseg u liječenju

ove doživotne bolesti.

Zbog čega je važno s maksimalnom ozbiljnošću pristupiti liječenju svih oblika šećerne bolesti? Osim već spomenutih akutnih komplikacija poput dijabetičke ketoacidoze, dugoročno neregulirana šećerna bolest nosi sa sobom brojne komplikacije. Među najčešćim razlozima terminalnog zatajenja bubrega je upravo loše regulirana šećerna bolest, kada preostaje liječenje dijalizom ili transplantacijom bubrega. Zbog komplikacija u vidu dijabetičke retinopatije, šećerna bolest jedan je od dva najčešća uzroka trajne sljepoće. Oštećenja perifernih živaca dovode do razvoja dijabetičke neuropopatije i nose velik rizik od pojave rana na stopalima, što u daljnjem tijeku može dovesti do gangrene koju je jedino moguće liječiti amputacijom. Među najznačajnijim rizičnim čimbenicima svih kardiovaskularnih bolesti je šećerna bolest, pri čemu su komplikacije navedenih bolesti značajno opsežnije i u tom kontekstu su mogućnosti liječenja u velikoj mjeri smanjene i s lošijim ishodom. Među glavnih preduvjetima dobro liječene šećerne bolesti, prevencije ili bar odgađanja pojave komplikacija su pridržavanje mjera dijabetičke prehrane, redovito uzimanje preporučenih lijekova, kontunuirana edukacija i redovite kontrole kod interniste dijabetologa kad se radi o odraslima ili kod pedijatra dijabetologa, kada je riječ o maloljetnim pacijentima.

Tekst: Božidar Perić, dr.med, specijalist internist, Poliklinika Perić – Staničić
Fotografija: Profimedia