Nadali ste se da će vaša djeca biti najbolji prijatelji, no zapravo češće čujete rečenice poput: „Mama, reci joj da sam se ja igrao s tim prvi!“, „Uzeo mi je igračku“. Iako ove rečenice uznemiruju gotovo svakog roditelja, dobro je uzeti u obzir da su sukobi između braće i sestara uobičajeni te imaju i važnu ulogu u odrastanju. Kroz sukobe djeca uče kako rješavati probleme, kako pregovarati, kako se zauzeti za svoje potrebe te kako činiti kompromise i uvažavati potrebe drugih. Također, kada se sukobi rješavaju konstruktivno, oni mogu odnos ojačati i poboljšati. No puno češće ćemo vidjeti djecu kako se prilikom svađe udaraju i vrijeđaju, što i ne čudi jer se djeca ne rađaju s vještinama konstruktivnog rješavanja sukoba.

Trebaju li se roditelji umiješati u dječje svađe?

Za roditelje dječji sukobi mogu biti vrlo frustrirajući te je razumljivo da se žele umiješati i privesti sukob kraju. No, kada se roditelji učestalo miješaju u dječje sukobe, ne dopuštaju im da nauče samostalno rješavati probleme. Tako djeci može biti teško riješiti sukob onda kada roditelji nisu blizu (npr. s vršnjacima, u odrasloj dobi). Zbog toga je poželjno djecu pustiti da manje sukobe riješe sami, čak i onda kada se djeca silno trude uvući roditelje u svoju svađu. Međutim, kada se djeca prilikom sukoba vrijeđaju, kada se fizički obračunavaju ili kada roditelji procijene da djeca sama ne mogu riješiti sukob, važno je da se roditelji umiješaju. Pri tome pokušajte biti posrednik, a ne sudac koji ispituje tko je prvi počeo, utvrđuje tko je kriv te donosi rješenje sukoba.

Kako reagirati?

Prvenstveno, važno je djeci poslati poruku da su sukobi u redu, ali da nikako nije u redu da se prilikom sukoba vrijeđaju, tuku, razbijaju stvari. Korisno je zajedno dogovoriti pravila ponašanja tijekom sukoba te posljedice koje će uslijediti ako netko nekoga uvrijedi/udari i sl. Bilo bi dobro da su ta pravila specifična te da su i djeca uključena u njihovo osmišljavanje. Time će roditeljima biti lakše provesti posljedice, a djeca će znati što mogu očekivati ako se neprimjereno ponašaju. Pravila mogu biti primjerice: „Kad želim uzeti nešto što nije moje pitam, a ako ne dobijem dopuštenje onda to ne smijem uzeti.“,“ Kad mi nešto smeta kažem to na lijep način.“ i sl., dok posljedice mogu biti oduzimanje igračke zbog koje su se potukli ili popravljanje štete koje su učinili. Kada je to moguće, dopustite djeci da svatko izrazi svoje viđenje sukoba i onda kada vam se razlog njihovog sukoba čini pretjeranim. Pri tome im dajte do znanja da ih slušate (npr. „Koliko vidim problem je u tome što se oboje želite igrati istom igračkom.“). Ponekad samo pokazivanje razumijevanja za osjećaje i potrebe djece smanjuje tenzije i omogućava djeci da se međusobno bolje razumiju. S druge strane, nekad su tenzije prevelike te će djecu trebati razdvojiti i dati im prostora i vremena da se smire.

Tijekom razgovora pokušajte pomoći djeci da se izraze na prihvatljiv način (npr. „Čini mi se da si se htio igrati s njom pa si joj se izbeljio“, „Naljutilo te to što ti je brat uzeo igračku“.) usmjeravajući ih da se pritom međusobno gledaju te pričaju jedno drugome - a ne vama (vi niste sudac). Dobro je poticati djecu da sami dođu do prihvatljivog rješenja (Npr. „Neka mi svatko nabroji 2 načina na koji ovo možete riješiti.“, „Kako još možeš pokazati seki da se želiš igrati, a da to nije beljenje?“), a ako su jako mali ili ne mogu doći sami do rješenja možete dati i svoje prijedloge (npr. „Predlažem da se svatko igra s tom igračkom 10 minuta naizmjence“, ako je važno tko će prvi, prijedlog može biti da dijete koje se prvo igra ima igračku kraće, a drugo dijete dulje ili da igrom par-nepar donesu odluku). Nerijetko se dogodi da djeca i dalje inzistiraju da bude po njihovom te se ne žele dogovoriti. Sukob može završiti i da je jedno ili oba djeteta ljuto, tužno, nezadovoljno bez obzira na dogovor – i to je u potpunosti u redu. Nerealno je i očekivati da će se svaki put djeca uspjeti dogovoriti i da će sve sukobe rješavati konstruktivno. Taj ideal teško je postići i nama odraslima.

roditelji-gube-zivce-dok-se-brace-i-sestre-svadaju
Teen boy and girl on the little finger, hands making promise as a friendship concept. Portrait of happy brother and sister, isolated on white background., Image: 351144556, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Pojedinačno osnaživanje djeteta

Korisno je obratiti pozornost i kako svako dijete pojedinačno reagira u sukobu kako bi ga mogli osnaživati u onome što je baš njemu potrebno. Primjerice, djeci koja često reagiraju agresivno i impulzivno, pomaže učenje imenovanja osjećaja, prepoznavanja gdje ih osjećaju u tijelu te prepoznavanje kada je trenutak za reagiranje, a kada da se odmakne sa strane i „ispuše“. Može im pomoći i davanje ideja kako se drugo dijete osjeća kad reagiraju agresivno te kakve posljedice to može imati na njihov odnos. S druge strane, djeci koja se povuku u sukobu može pomoći razgovor o tome da su sukobi uobičajeni u svim odnosima, da imaju pravo reći kad im se nešto ne sviđa te da je u redu da se braco ili seka naljuti na njih kad nije po njihovom, ali da to ne znači da ih više ne vole i da se više nikad neće igrati s njima.

O konstruktivnom rješavanju sukoba se može učiti i onda kada sukob nije aktualan. Primjerice, vrijeme čitanja slikovnica, gledanja TV-a, promatranja druge djece u sukobu može biti prilika za komentiranje kako se likovi osjećaju tijekom sukoba, što djeca misle kako bi oni postupili u toj situaciji te koji su još načini na koji bi se sukob mogao riješiti. Također, kada primijetite da se djeca lijepo slažu te nenasilno rješavaju svoje konflikte možete im to istaknuti i pohvaliti ih (npr. „Vidim da ste se dugo raspravljali oko iste igračke, ali ste se na kraju uspjeli dogovoriti.“).

Roditeljski primjer

Naposljetku, dobro je imati na umu da djeca najviše uče iz načina na koji roditelji rješavaju svoje sukobe. Zapitajte se kako vi rješavate sukobe, gubite li lako kontrolu, vičete i vrijeđate druge kada ste u sukobu,  izbjegavate li sukobe? Kada djeca promatraju roditelje koji se u sukobu međusobno vrijeđaju te viču i sama uče rješavati sukobe na agresivan način. Također, kada se u obitelji ne razgovara otvoreno o neslaganjima te neugodni osjećaji i sukobi nisu poželjni, djeca mogu imati poteškoća s izražavanjem svojih neugodnih emocija i zauzimanja za sebe u sukobima. Međutim, kada djeca vide roditelje koji jasno izražavaju što im smeta/treba, a da to čine tako da poštuju drugu osobu i sama će učiti kako konstruktivno rješavati sukobe.

Tekst: Ivana Lukičević, mag. soc. rada, Hrabri telefon

Foto: Profimedia