Put do skladnijih partnerskih odnosa

Naš ovotjedni stručnjak s kojim smo razgovarali je magistar psihologije i edukant transakcijske analize i terapije igrom Dario Antić. Njegova su specijalizacija partnerski odnosi. Radi savjetovanja s parovima, održava radionice „Pričajmo o ljubavi“ na temu partnerskih odnosa, konzultacije s roditeljima, i terapiju igrom s djecom.

Postoji mnogo kvaliteta, na raznim razinama partnerskog odnosa, koje par može razviti kako bi ostvarili zadovoljavajući, sretan i kvalitetan odnos. Primjerice, rad na vlastitom mentalnom zdravlju (kako bismo izbjegli da nas prijašnje rane iz djetinjstva i/ili bivših odnosa ne bi sprječavale da uživamo u sadašnjem odnosu); znanja i vještine o partnerskom odnosu (kako se kvalitetno posvađati i riješiti problem koji nas muči i stvara nezadovoljstvo); očekivanja od partnera/ice i partnerskog odnosa (očekujem li da moja žena bude stalno raspoložena za seksualne odnose ili očekujem li ja, kao žena, od svojeg muža da se s godinama promijeni i prestane biti „lijen“ i konačno počne čistiti i pospremati za sobom)....

Izdvojit ću jednu važnu kvalitetu koja može stvarati parovima velike probleme unutar obitelji, a o kojoj se baš i ne govori. Smatram kako bi uravnoteženi odnos trebao imati uravnoteženu podjelu (neplaćenog) posla unutar obitelji. Neplaćeni posao je nevidljivi posao u obitelji koji netko treba napraviti. Briga za bolesne članove obitelji, njega i briga za stare i nemoćne članove obitelji, kupnja namirnica, pripremanje i kuhanje hrane (ručka, večere, kolača...), plaćanje računa, brisanje prašine, pranje i usisavanje poda, pranje posuđa i rublja, stavljanje sušenja robe, peglanje robe, servisiranje i održavanje automobila... naravno, tu je i dogovor oko odgoja djeteta. Tko će se buditi tijekom noći, tko će ga presvlačiti, uspavljivati, hraniti, voziti doktoru, kupovati mu robicu, igračke, tko će se i koliko s njime igrati, tko će mu čitati, sve obaveze koje dolaze s dolaskom djeteta...

Drugim riječima, očekuje li muškarac da žena „odrađuje“ sve po kući, uključujući i odgoj djeteta? Je li žena u redu s time da sav neplaćeni posao ona preuzima na sebe? Ili žena smatra da se obaveze trebaju ravnomjerno podijeliti? Ja bih to nazvao kompatibilnošću para. U nešto stručnijim terminima, ako su oba partnera tradicionalni i u njihovom domu je žena/domaćica, a muž/hranitelj, u takvom braku neće biti problema kao što bi ih moglo biti u brakovima koji imaju „dvostruke hranitelje“, odnosno parove s egalitarnim očekivanjima oko podjele „nevidljivog“ obiteljskog rada. To su pitanja koja bi bila korisno razmotriti i raspraviti prije zajedničkog suživota, braka, a svakako prije dolaska djeteta.

Kakvi partnerski odnosi nemaju puno šanse opstati nakon što im se rodi dijete, može li se to generalizirati?

Ne bih nužno rekao da postoje parovi koji nemaju šanse, već bih rekao da postoje parovi kojima će biti nešto teže ili lakše u vlastitom odnosu prilikom dolaska novog člana u obitelj. Parovi si mogu olakšati na način da se pripreme za dolazak djeteta i osvijeste proces prilagodbe koji će se neminovno dogoditi u njihovom odnosu neposredno nakon dolaska bebe. Konkretno, to znači sljedeće:

• smanjena količina pažnje koju nam je do sada davao/la partner/ica jer se sada zajedno brinemo o našem djetetu,
• kontinuirana briga i njega za dijete kroz cijeli dan,
• veća neispavanost, iscrpljenost, nešto veća emocionalna razdražljivost,
• smanjena produktivnost zbog količine novih obaveza,
• smanjena količina vremena za neke vlastite želje koje imamo,
• manja količina novaca jer ćemo djetetu omogućavati sve što mu je potrebno....

U situacijama kada je paru teško, može pomoći ako se prisjetimo kako su i mnogi drugi roditelji prije nas prolazili vrlo slične ili iste situacije i da im nije bilo lako i da je to sasvim normalno. Većina roditelja prolaze kroz iste faze u svojem partnerskom odnosu.

Žene se često žale da im partneri ne sudjeluju dovoljno u kućanskim obavezama ili ih se mora stalno podsjećati na njih. Koja je tajna uravnotežene raspodjele obaveza, kako je postići?

Pitanje možemo sagledati s dvije strane, muške i ženske. Mušku stranu priče bismo mogli pronaći u njegovoj primarnoj obitelji. Koliko roditelji uključuju dječake, a koliko djevojčice u obavljanje kućanskih poslova? Koliko roditelji primjerice uključuju dječake u kuhanje hrane, pečenje kolača, pranje posuđa, pospremanje prljavog rublja, pranje i vješanje rublja, čišćenje kupaonice, mijenjanje posteljine...? Muškarci su ipak češće u situaciji da imaju skuhano, speglano, čisto, a da možda nisu uopće svjesni koliki je trud potreban da bi se tako nešto postiglo. I tako kada ulaze u brak, majku koja je sve za njih do sada radila, zamjenjuju ženom od koje mogu očekivati da će raditi iste stvari... Nepravedno je prema muškarcima reći kako ne postoje oni koji se bave kućanskim poslovima, ali ipak su u manjini.

Zašto ne ohrabriti dječake (sinove) da nama (roditeljima) pomažu oko kuhanja, vješanja opranog rublja ili pranja posuđa? Koja žena ne bi poželjela muškarca koji zna fino kuhati, sam peglati i pospremiti za sobom?

S druge strane, ženska strana priče je da sve više žena ide na fakultete, sve više žena se odlučuje za profesionalnu karijeru prije obiteljskog života i samim time, sve više žena je financijski samostalno i više ne ovisi o financijskoj moći muškarca kako bi si omogućila dostojan život, kao što je to bio nekada slučaj u tradicionalnoj obitelji, gdje je muškarac bio hranitelj, a žena domaćica. Žena kojoj je važan razvoj profesionalne karijere ili primjerice ženi koja u međuvremenu (tijekom trajanja odnosa) dođe do spoznaje kako ne želi tradicionalnu podjelu uloga, teško da će biti sretna uz muškarca koji očekuje od svoje žene da obavlja sve kućanske poslove, odgaja djecu te odlazi na posao... idealno bi bilo kada bi se našli pojedinci koji njeguju iste vrijednosti. Žena i muškarac koji imaju egalitarne stavove (jednaka raspodjela poslova) ili žena i muškarac koji imaju tradicionalnije stavove. Ostale kombinacije će trebati uložiti nešto više truda oko odnosa što može uključivati podosta svađa, nerazumijevanja i pokušaja prilagodbi.

U konačnici, važno je da oba partnera jasno i izravno verbaliziraju svoju potrebu. Ako je žena nesretna jer joj muž malo sudjeluje u obavljanju kućanskih poslova, neće ništa postići (osim daljnjih svađa i dovođenja odnosa u krizu) ako će muškarcu govoriti: „Ti si razmažen!“, „Sve moram raditi sama, tebe uopće nije briga za mene!“, „Da me voliš, ne bi se ovako ponašao prema meni“, ili jednostavno trpjeti u sebi sve do jednog trenutka kada bi sve frustracije koje su skupljane tjednima, mjesecima izrekla odjedanput svojem mužu. Poželjno bi bilo kada bi žene (i muškarci) otvoreno porazgovarali o tome kako se osjećaju (tužno, bijesno...) kada moraju sve/većinu obaveza sami obavljati (odgoj djeteta, oko i u kući...) te kakve to posljedice ostavlja na njih (poput iscrpljenosti, nepoštivanja, nepravednosti, kontinuiranog osjećanja neugodnih emocija i slično). Važno je imati na umu kako ne možemo mijenjati drugu osobu, koliko god to od nje očekivali, tražili ili mislili da možemo. Svatko sam bira svoja (ne)ponašanja.

Na koji bi se način muškarci trebali pripremati za svoju novu ulogu oca, koliko je po vašim spoznajama u našoj kulturi muškarac sklon čitati knjige o roditeljstvu, pohađati tečajeve i sl.

U našem (tradicionalnom) društvu napravili bismo veliki korak naprijed kada bismo osvijestili da se roditeljstvo ne veže isključivo uz majčinstvo jer roditelji su i majka i otac. Problem nastaje kada roditelji (i muškarac i žena) smatraju da je roditeljstvo zadaća majke. Nažalost, takav stav neće motivirati (budućeg) oca da se pripremi za dolazak djeteta i da bude svakodnevno aktivan u odgoju svojeg djeteta nego će sve/većinu prepuštati majci. Ponekad se događa da čak i majka može obeshrabriti svojeg partnera u njegovom očinstvu (primjerice izjavom „imaš grube ruke, ne znaš držati dijete“ ili „Ti ne znaš s djecom, baš si nespretan“). U interesu djeteta je da u njegov odgoj budu uključeni i majka i otac. Stoga, svakakao je potrebno partnere ohrabriti i poticati za njihove očinske uloge. Očevima je omogućeno i da odu na rodiljni dopust čime mogu provesti nekoliko mjeseci kod kuće sa svojim djetetom. Preporuka je da se svaki roditelj, neovisno o spolu, informira, pročita pokoju knjigu o odgoju kako bi svojem djetetu mogao pružiti najbolje što može. Također, u vrtiću i školi može pitati za informacije o odgoju odgajatelje i stručni tim, odnosno učitelje i stručni tim. Polaziti razne tečajeve i edukacije je svakako poželjno i korisno, ali razumljivo da mnogi nemaju vremena, možda i novaca jer živimo u vremenu kada je sve ubrzano i kada imamo gotovo svega, osim vremena.

Pomoć, podršku i smjernice u odgoju djece i razvoj partnerskog odnosa možete dobiti i u Centru Proventus. Niste sami, tu smo za Vas.

Razgovarala: Ivančica Tarade

Foto: osobni album; Profimedia