U predškolskoj dobi razvija se djetetov emocionalni svijet i postupno se uči samoregulacija. Koje situacije izazivaju određene emocije, kako ih izražavati i regulirati, djeca uče od roditelja i društva u kojem odrastaju. Kod neke djece ovaj proces se razvija nešto lakše i uz povremene teškoće i roditelji i dijete se uspješno nose s emocijama koje nadolaze. U stresnim situacijama, okolini u kojoj se dijete ne može izraziti ili koja ima neadekvatne reakcije, djeca se mogu početi ponašati agresivno prema sebi ili drugima. Tako se roditelji na Hrabri telefon često javljaju bespomoćni ili frustrirani jer se dijete grebe, čupa kosu, udara se ili pokazuje neki drugi oblik ponašanja koji mu šteti.

Kada ne dobije nešto što želi, često se odmah baca na pod, vrišti, lupa, udara sve koji mu priđu. Kada mu ne dopustimo da ponese igračke iz vrtića, on toliko vrišti i plače, baca se po betonu, udara mene ili muža. (majka dječaka od 3 godine)

Kako dolazi do agresije?

Ljutnja je normalna reakcija na frustraciju, stres i razočaranje. Djeca ljutnju iskazuju već u 3. mjesecu života, a kroz predškolsku dob može biti uočljiva kroz tantrume ili agresivne reakcije. Specifičnost ljutnje je što se tijekom emocionalnog sazrijevanja njen način izražavanja mijenja – u početku može biti izražena kroz fizičku agresiju (udaranje odraslih, druge djece i sebe), a kasnije kroz verbalnu (vikanje, ruganja, svađanje) i nešto suptilnije oblike socijalnog isključivanja i ignoriranja. Fizička agresija najizraženija je oko 2. godine, a smanjuje se verbalnim razvojem.

Kada se izrazi na neugrožavajući način, ljutnja nam pomaže da pokažemo i čuvamo svoje granice i motivira nas da rješavamo probleme. Ona je, dakle, nužna i korisna emocija! Međutim, važno je naučiti nedestruktivno je izraziti. Dok djeca ne razviju samoregulaciju, ljutnju mogu iskazivati na različite načine koji roditeljima predstavljaju teškoću. Neki tada uzvraćaju agresijom, dio ignorira ponašanje pa postanu bespomoćni i smatraju da nema rješenja.

Rečenice koje djeci ne pomažu!

  • Nemaš se ti sad što ljutiti!
  • Da, najlakše se ljutiti.
  • Vidiš kako si sad lijep kad se ne ljutiš!
  • Dobra djeca se ne ljute.
  • Ići ćeš u kaznu ako se nastaviš ljutiti.
  • Pozvat ću Maju kod nas pa joj reći da se nisi htjela naljutiti na nju i da ti je žao.
  • Pojedi čokoladu i zaboravi na to.
  • Nemoj se ljutiti.

Poricanjem, kažnjavanjem, ignoriranjem i pretjeranom zaštitom djeci šaljemo poruku da njihovi osjećaji nisu važni, da ih trebaju sakriti te im onemogućavamo zdrav razvoj.

kako-razumjeti-i-pomoci-djetetu-koje-samo-sebe-ozljeduje
, Image: 338883385, License: Royalty-free, Restrictions: Specifically, you may not use the Images in ways or contexts that might reasonably be construed as pornographic, defamatory, libellous or otherwise unlawful; Specifically, you may not use images depicting any model in any unduly controversial or unflattering context, unless accompanied with a statement indicating that the person is a model and the images are being used for illustrative purposes only., Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Cultura RF

Kako pomoći djetetu da se nosi s ljutnjom?

Kao i druge emocije, ljutnju je prije svega važno prepoznati. Gdje se javlja u tijelu, koje misli nam tada prolaze glavom, kako se ponašamo? Već od malih nogu roditelji mogu pomoći djetetu da prepozna ljutnju kada se počne javljati – ponekad će to primijetiti iz pogleda, načina govora ili napetosti u tijelu. Drugi korak je usvajanje strategija za nošenje s ljutnjom – nekoj djeci će pomoći fizička aktivnost, dok će drugoj koristiti igranje s plastelinom u mirnom kutku. No, ono što djeci najviše treba je odrasla osoba koja može izdržati i prihvatiti da se ljute. Važno je da djeca od odraslih nauče da je ljutnja normalna ljudska emocija i da postoje prihvatljivi i sigurni načini njenog izražavanja. Tu možete biti i vrlo kreativni – neki roditelji s djecom izrađuju balone koje pune rižom ili plastelinom koje djeca mogu stiskati kada su ljuta, neki imaju “emocionalni termometar” gdje djeca mogu označiti kako se osjećaju… Puno ideja dostupno je i na internetu, a vaša obitelj možda zajednički smisli i nešto novo.

Jedna mama, primjerice, kad vidi da njen trogodišnjak iz ljutnje krene lupati samoga sebe kaže sinu onako zaštitnički i ozbiljno: "Tko to tuče mog Luku? Nitko ga ne smije lupati!" i dječak se prvo malo zbuni, a onda krene smijati...

Roditelji kao modeli ponašanja

Djeca uče iz primjera odraslih koji ih odgajaju. Ako će roditelj reagirati agresivno, djeca po modelu uče da je agresija prihvatljiv način reagiranja. Kada primijetite da se vaše dijete ozljeđuje, zaustavite to ponašanje te mu pružite podršku i utjehu. Razmislite jesu li se nedavno dogodile situacije koje su mogle utjecati na ovo ponašanje te koliko ono traje. U slučaju da ne prestaje dulje vremena, svakako se obratite stručnjacima kako biste dobili potrebnu pomoć i podršku. Za početak možete nazvati i besplatni Hrabri telefon za mame i tate na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati.

Tekst: Anamarija Vuić, mag. psych., Hrabri telefon

Foto: Profimedia