Sada se vjerojatno pitate kako to izvesti kada se dijete ponaša na vama nedopustiv način? Evo, već ste dali odgovor, a ključna riječ je „ponašanje“. Dakle, nije dijete bezobrazno, nego vi tako doživljavate njegovo ponašanje i ogromna je razlika između ta dva pojma.

  1. Kada kažemo djetetu (ili bilo kome) da je bezobrazno, to je etiketa na njegov identitet. Što više puta to ponovimo, i mi i dijete ćemo sve više početi u to vjerovati. Primijetili ste možda da djeca na pitanje zašto rade to što im se brani, znaju reći – Zato što sam bezobrazan. Zato što sam zločest(a). To znači da su i sama u to povjerovala. Želimo li stvarno da dijete to vjeruje za sebe?
  2. Druga važna stvar je da, kada stalno mislite da je dijete bezobrazno, vi se nesvjesno fokusirate da zaista vidite sve ono što je „pogrešno“. Da ste upali u ovu zamku primijetit ćete po tome što svakih pet minuta govorite – nemoj to, pusti, što radiš, bezobrazan si…
  3. Treće, ako svoje dijete vidite kao bezobrazno, onda sve što radi, vi doživljavate osobno i vidite samo posljedicu, a ne poruku koju dijete šalje. Dakle, vi se osjećate loše zbog toga i svu svoju pažnju usmjeravate upravo na to – ja se osjećam loše jer je dijete bezobrazno. A kada je pozornost na nama, često nam promiču signali što zapravo dijete ponašanjem želi reći.

Razlika između ponašanja i identifikacije s nekom osobinom je zaista velika. OK, shvatili ste, ali što sad? Problem je i dalje tu. Pa nećemo valjda dopustiti djetetu da se nastavi ponašati onako kako ne želimo!? Naravno da ne. Evo koja su roditeljska ponašanja korisnija u rješavanju ovih situacija.

PRVO PRAVILO JE DA ZNAMO PRAVILA!

Kada uspostavljate pravila, važno je da su vaša očekivanja prilagođena uzrastu djeteta i da su rečena tako da ih ono stvarno razumije. Dakle, pravila moraju djetetu biti potpuno jasna. Na primjer – kad smo u autu, sjediš u autosjedalici, kada smo u kazalištu i kinu šapćemo, kada želiš tuđu igračku pitaš prvo možeš li je uzeti, kada smo na ulici držimo se za ruke, kada dođeš kući skineš cipele, prije ručka peremo ruke, prije spavanja peremo zubiće, prije čitanja skloni igračke… Naravno, nećete sve ovo odjednom izrecitirati djetetu. Posebno naglašavam da se o pravilima priča puno prije neke konkretne situacije, zgodno je i kroz poučne pričice.

Tek kada verbalno „povežemo“ situaciju sa željenim ponašanjem, onda možemo reći da je to naše pravilo. Ako tek kada ste u kinu kažete djetetu da priča tiše, već je kasno jer neće razumjeti zašto. Međutim, ako ste ga ranije pripremili, onda će biti dovoljno da ga u kinu samo podsjetite „Sjećaš se da smo se dogovorili da u kinu šapćemo.“ Računajte da ćete u početku više puta podsjetiti dijete, što je sasvim očekivano, posebno ako je mlađe od pet godina.

Trudite se uvijek zadržati smirenost i ne ulaziti u previše objašnjavanja ili raspravu, a posebno se oslobodite „ideje“ da je dijete bezobrazno i da vam to radi namjerno. Jer ne radi, ono tako uči. Dakle, u kinu ga samo podsjetite, a kada dođete kući još jednom prođite pravilo – Sjećaš se kako smo se dogovorili da u kinu šapćemo? Hajde sljedeći put pokušaj još malo tiše da ne smetamo ostalima.

I bilo bi sjajno kada bi sve bilo ovako lako. Ali, što ako nas dijete iznenadi nekim ponašanjem ili nastavi s onim neprihvatljivim?

zasto-je-vazno-djetetu-prestati-govoriti-da-je-bezobrazno
Fed up mother listening to her young children fight at home in the living room, Image: 187816614, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Wavebreak

OTKRIJTE SKRIVENE PORUKE

Prvo i najvažnije – pokušajte ne upadati u zamku da vam sva pozornost bude na posljedici – ružnom ponašanju i prvom osjećaju koji se u vama javio. Probajte otkriti što vam ustvari dijete ponašanjem govori, jer nešto se događa u njemu, ali to ne zna izreći. Sagledajte situaciju objektivno – jeste li možda došli kod bake, a onda umjesto da baka priča ili se igra s djetetom, ona s vama prepričava doživljaje s obiteljskog ručka (trgovine, pošte…).

Ako dijete na primjer počne gurati vas ili baku, ili možda čak i šutne, vaša prva reakcija može biti – Što to radiš!? Zašto si bezobrazan prema baki?

Međutim, u ovoj situaciji dijete je zapravo željelo pozornost za sebe, ali to nije znalo izreći i zato je pokazalo na način koji je sigurno privukao pozornost, ali, na njegovu žalost, negativnu.

I umjesto da ima baku za sebe, dijete sad sluša kritike i prijetnje kaznom i osjeća se loše. Jeste li uspjeli bar nakratko „ući u djetetove cipele“?

Ako se složimo da je ovakvo ponašanje nedopustivo, što možemo napraviti? Kritikom i „napadanjem“ nećemo saznati razlog i zato pitajte dijete ovako  – Što se dogodilo pa si udario baku? Možda će sagnuti glavu jer osjeća da to nije trebalo napraviti, možda će pokušati još jednom da vas udari (jer „ne razumijete“ pa „mora“ ponoviti – ovo često rade djeca mlađa od tri godine), a možda će i reći nešto – Htio sam baki pokazati… , a ona me ne gleda!

Ono što ovim primjerom želim reći je da kada vidite samo posljedicu, ne možete doći do uzroka, pa samim tim ni do korekcije ponašanja. Posljedicu ćete možda kazniti, kritizirati, što će dati trenutno rješenje, ali dijete neće spriječiti (tj. naučiti) da to ponovi sljedeći put. Ne zato što je bezobrazno, nego zato što ga „ne razumijete“.

Sad se možda pitate – Pobogu, pa jel' moram stalno biti detektiv i čitati tajne signale!? Odgovor je – da. Posebno ako se dijete odjednom počne ponašati potpuno drugačije nego inače. Umjesto da potiskujete njegova ponašanja, tražite odgovor (na adekvatan način) da biste ga usmjerili kako treba i naučili što ne treba raditi. To daje dugoročne rezultate i gradi most povjerenja. U suprotnom, čim malo odraste, možete očekivati da neće dijeliti s vama ništa što će ga dovoditi u situaciju ponavljanja istog scenarija – kritike, grdnje, kazne…

U opisanoj situaciji s bakom, možete ga usmjeravate na sljedeći način (ili još bolje napravite pravilo) – Kad nešto želiš reći ili pokazati baki dok priča s nekim, povuci je dva puta za ruku. Naravno, dogovorite se s bakom da je ovaj znak pravilo i da tada zaista usmjeri pozornost na dijete.

zasto-je-vazno-djetetu-prestati-govoriti-da-je-bezobrazno
, Image: 307477717, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Zašto je važno naučiti ovako reagirati?

Ideja da nam je dijete bezobrazno nosi veliki teret jer mislimo da nešto nismo uradili dobro u procesu odgoja, da smo negdje silno pogriješili i da će dijete zauvijek biti zločesto. Kad svoje dijete prestanete promatrati kroz osobine (koje ste mu zalijepili na identitet) i kad njegovo ponašanje doživljavate kao proces učenja, prolazak kroz neku razvojnu fazu ili pokušaj da vam nešto „kaže“, vi zapravo razvijate sposobnost da ga zaista razumijete, pratite i pomognete mu.

Ključ je u ponavljanju i strpljenju. Biti strpljiv znači i razumjeti da ćete neke stvari ponoviti više puta (vjerojatno bezbroj), jer ne možete očekivati da će dijete baš odmah sve shvatiti, povezati, poslušati vas i promijeniti ponašanje. Ali, s vremenom svakako hoće! Davanjem podrške osigurat ćete da vaš odnos bude kvalitetan i pun povjerenja.

Želite li naučiti još više, dođite na predavanje Dragane Aleksić u Zagrebu 17. 11. 2018. Više o događanju doznajte ovdje.

Tekst:Dragana Aleksić, family coach

Foto: Profimedia