Uči li dijete stvarno iz kazne ili postoji drugo rješenje?

To što je dijete možda istog trenutka prestalo s nekom aktivnošću uglavnom je posljedica straha zbog roditeljske reakcije, ali ne znači i da je razumjelo zašto nešto ne treba ili ne smije raditi i nema jamstva da to isto neće ponoviti sljedeći put.

Ali, hajde da krenemo iz početka…

Što  se dobiva, a što gubi kažnjavanjem?

Ono što se kažnjavanjem gubi je prostor za iskustveno učenje, ali i stvaranje odnosa povjerenja – kako u sebe, tako i u roditelja. Ako se dijete plaši roditelja zbog kazne, ono će se osjećati nesigurno, sputano da uči, donosi zaključke, a kasnije i da preuzima odgovornost za sebe i svoje postupke.

Zašto odrasli pribjegavaju kažnjavanju djece?

Kada pričamo o kaznama zgodno je razlučiti što se sve smatra kaznom:

- udaljavanje djeteta u drugu prostoriju da „razmisli“ o svojim postupcima,

- sjedenje u „stolici za kaznu“,

- šutnja roditelja i uskraćivanje komunikacije (postavljanje pitanja…),

- ljutnja roditelja (bez objašnjavanja),

- vikanje,

- uskraćivanje utjehe (emotivno distanciranje),

- uvjetovanje (ako odmah ne kreneš, ostavit ću te u parku),

- uskraćivanje ili oduzimanje nečega (nema igračaka do daljnjeg),

- fizičko kažnjavanje…

Ima roditelja koji ovo uopće i ne žele raditi, ali često ne znaju što drugo, nemaju ideju, a strah od gubitka kontrole im cijelu priču dodatno otežava. Paradoksalno je da kontrolu gubimo upravo neadekvatnim pristupom.

Drugi razlog je pretpostavka roditelja da dijete nešto radi namjerno, da je bezobrazno, da radi nešto iz inata, da je neposlušno… i da ga treba „naučiti redu“. Nedostatak razumijevanja (da je dijete možda u procesu istraživanja i učenja) i strpljenja, dovodi roditelja u poziciju da primijeni kaznu kako bi što prije prekinuo djetetovo neželjeno ponašanje.

Ako ovo postane model ponašanja, ono što će se svakako javiti kao posljedica ovakvog odnosa je što će dijete, u najvećem broju slučajeva, to i ponoviti iz dva razloga. Prvi – zato što nije razumjelo što je zapravo problem, a drugi – zato što ne zna što drugo umjesto toga može/treba raditi.

Kada do ovoga dođe roditelj se osjeća bespomoćno, jer „eto, na njegovo dijete kazna ne djeluje“, i traga za efikasnijom kaznom koja će djetetu „dati bolju lekciju“. Tada ulazi u začarani krug, dovodi u pitanje svoje roditeljske sposobnosti, može osjećati nesigurnost, krivnju, pa i strah jer mu postaje jasno da se narušava odnos s djetetom i da je sve manje povjerenja između njih.

Čime onda zamijeniti kazne i kako dijete spriječiti da radi ono što ne treba?

Pozitivan pristup roditeljstvu podrazumijeva na prvom mjestu poznavanje i razumijevanje djeteta i njegovih ponašanja, poznavanje razvojnih faza i djetetovih kapaciteta i mogućnosti ovisno o uzrastu, postavljanje jasnih i realnih granica, strpljenje i dosljednost, obraćanje pažnje na to kako se ono osjeća… Kada roditelj na ovaj način promatra svoju ulogu i svoje dijete, lako mu je odbaciti ideju o bezobrazluku i može se posvetiti učenju djeteta kroz iskustvo, pojašnjavanje i usmjeravanje.

Što to praktično znači?

Gledati što je iza nekog dječjeg ponašanja znači vidjeti pravi uzrok, razumjeti ga, ponuditi djetetu drugo rješenje za neko njegovo ponašanje. Odrasli uglavnom vide samo ono što je na samom kraju  – neželjeno ponašanje koje žele korigirati – točnije vide posljedicu, a ne uzrok. Tada izostane onaj „istraživački“ dio – što se stvarno dogodilo da se dijete zbog toga neprimjereno ponaša, kako se osjeća zbog toga i kako mu roditelj može pomoći. Ključno je usmjeravanje kako sve dijete može odreagirati u toj situaciji.

Ako odrasli žele da dijete zaista nauči što treba ili ne treba raditi, na njima je da, kroz primjere i kreiranje iskustva, objasne djetetu posljedice nekog njegovog ponašanja – prirodne (hladno ti je zato što nisi htio obući džemper) i logičke (kasnimo na rođendan jer si htjela crtati iako je sat zvonio da krenemo).

Miran ton uz prethodni dogovor, objašnjenje što je prihvatljivo a što ne, što će uslijediti kada se ne pridržavamo dogovora – stvara prostor za učenje bez osjećaja krivice, srama i straha koji nosi kazna.

U praksi imam tako zanimljive i kreativne primjere djece koja su pokušavala ovladati nekom novom vještinom, da čak pomognu roditeljima, ili su eksperimentirala s nečim, ali se, nažalost, umjesto rezultata pojavio „problem“ koji je protumačen kao bezobrazluk, neodgojenost, inat, zbog čega je uslijedila kazna.

Kada bismo samo pitali dijete – Što si pokušavao napraviti da se ovo dogodilo? – dobili bismo odgovor koji nam pojašnjava situaciju, i koji mijenja cijeli tijek naših zaključaka i reakcija.

Mi zatim možemo usmjeriti dijete, objasniti mu, naučiti ga nečemu – Aha, razumijem, sad ću ti objasniti kako ovo još možeš napraviti. Ovo što si pokušavao može biti opasno, tako da to više nemoj pokušavati / ili me pozovi da budem uz tebe.

KAKO SE OSJEĆA RODITELJ KOJI KAŽNJAVA?

Sigurno nije sretan zbog toga. Može se osjećati poraženo i kao da je izgubio kontrolu. Impulzivna reakcija u kojoj se poseže za kaznom kreće iz emocije, a ne iz logike, pa nekada kazna nema nikakvog smisla (ostavit ću te tu na ulici!), a svjesnost da time ništa nije postignuto dodatno frustrira. Ali, nažalost, roditelj često nema ideju kako može drugačije uspostaviti suradnju s djetetom. Što iz navike, što zbog prenesenog modela iz svoje primarne obitelji, a velikim dijelom i zbog pritiska okoline i očekivanja da se neko djetetovo ponašanje „sasiječe u korijenu“.

Naravno, ovakav model komunikacije i suradnje treba zaživjeti u obitelji. Sigurno neće biti dovoljno da se jednom primijeni pozitivna komunikacija i da se odmah dobije rezultat. Ponavljanje je majka učenja, a strpljenje je vještina koju roditelj treba razvijati i jačati.

Kada je roditelj siguran u sebe (svoju ulogu i model odgoja), tada i dijete zna da se može osloniti na njega, da je sigurno, da će ga on razumjeti i ponuditi opcije, ali i ohrabriti ga da da neko svoje rješenje (što ti misliš, kako ovo još može?). Tada možemo reći da je napravljeno plodno tle za učenje i da nema mjesta za kazne.

Roditeljstvo je kao maraton, a mi se često ponašamo kao da je to trka na 100 metara! I zato, kratkoročna rješenja u vidu kažnjavanja sigurno neće pomoći da stvorimo odnos povjerenja s djetetom. Korisnije je jačati strpljenje i ovladati vještinom „čitanja između redova“, nego se prepustiti impulzivnim reakcijama iz kojih dijete neće naučiti to što želimo.

Tekst: Dragana Aleksić, family coach

Foto: Profimedia