Kako djeci postaviti jasne granice bez grubosti, zastrašivanja i posramljivanja

Mnogi roditelji suočeni su svakodnevno s različitim dječjim guranjem granica, moljakanjem, inzistiranjem na još crtića, videoigrica, slatkiša i igračaka. Bune se protiv pravila i mnogo stvari,  svakodnevno su na tapeti pregovaranja i diskutiranja. Djeca u svom razvoju moraju gurati da bi spoznali gdje je doista granica, da bi shvatili što je u redu, a što nije. To je naporan i zahtjevan proces za roditelje. Često nam se čini da djeca to namjerno i nepotrebno rade. Nebrojeno puta sam od mama čula: "Oni me maltretiraju, bezobrazni su i neposlušni".

Ako krenemo postupno razumjeti dječji svijet otkrit ćemo odgovore na ova pitanja i znati kako se nositi s vlastitom djecom. Postavljanje jasnih granica nužno je u odnosu kojeg stvaramo s djetetom, koje god dobi bilo. Djeca u svakom trenutku trebaju osjećaj da postoji netko veći, sposobniji i razumniji od njih tko može valorizirati problem ili situaciju u kojoj se nalaze te naći rješenje, premda ga oni ne vide u tom trenutku. Isto tako roditelji trebaju dijete uključiti u ovaj kompleksan proces kako bi dugoročno opremili svoje dijete da se ono samo zna snaći u različitim situacijama te da s jasnoćom postupno gradi svoje mišljenje i stavove. Djeca će u ovom procesu prolaziti svoje emocionalne bure upravo zbog jasnih granica, no time im pomažemo da se nauče nositi s frustracijom, odgoditi svoju potrebu i znati da su uvažavani i voljeni, ali ujedno da nisu "centar svijeta".

Poštovanje umjesto straha

Djeca se rađaju s osjećajem potpune neodvojivosti od svoje majke. Dijete i majka su jedno u emocionalnom životu bebe. Prvo odvajanje, odnosno, prvi pubertet kojim se dijete počinje osjećati kao individua, a majku više "ne osjeća" kao neodvojivi dio sebe, događa se upravo s prvim "neću". Stoga je dječje "neću" način na koji djeca uče kako postati svoji, sa svojim stavovima, odnosno, kako postati samostalne osobe. To je način na koji mapiraju granice sebe i granice svijeta oko njih. Djeci, pa onda i tinejdžerima, potrebno je da odbace sva naučena uvjerenja kako bi svatko od njih ponovno revidirao i stvorio vlastite stavove.

Kada niti razumijemo, niti prihvaćamo dječje "neću", učimo dijete da nema osobnu moć i da granice koje postavlja sa svojim "neću" nisu važne.

Važan je dio prihvaćati djetetovo mišljenje i potvrditi ga u svim stvarima koje nisu od životne važnosti. Ako dijete želi ići obučeno u vrtić kao lavić ili superjunak ili s poderanim čarapama to je sasvim u redu i tu su zahtjevi za izmjenama suvišni, no ako hoće gurati ruku u utičnicu ili pretrčavati cestu - tu granice trebaju biti jasne i čvrste. Ako roditelji dopuste djeci da budu svoji, ali uz to i sigurni, djeca će ih poštovati i vjerovati njihovom sudu. Isto tako trebamo jasno znati koji je razvojni kapacitet djeteta i da li naše dijete ima sposobnost obaviti neki zadatak. Ne možemo očekivati od četverogodišnjaka da pospremi svoju sobu, ali naravno da možemo od četrnaestogodišnjaka. Postupno uvođenje obaveza vezanih za zajedničko kućanstvo i malih zadataka za djecu stavlja ih u položaj aktivnog, ravnopravnog člana obitelji - time ih potvrđujemo kao sposobne i dajemo im realne odgovornosti.

Jasnoća, dosljednost i nježnost su temelji donosa s djetetom

Dijete ne treba blaziranu i lažno nasmiješenu osobu, već roditelja koji reagira prirodno i stvarno. Posve je u redu da smo u odnosu s djetetom tužni, i ljuti, i u strahu, i radosni, i mirni... kako god prirodno reagiramo dok god smo konstruktivni. Dijete osjeti kada reagiramo lažno, kada osjećamo i mislimo jedno, a govorimo drugo. Tada dijete postane zbunjeno i dobiva dvostruke poruke. Stoga je primjereno, ako smo ljuti da to jasno i direktno komuniciramo.

Konstruktivna je ljutnja jasna i mirna, govori što nam nije prihvatljivo i što bi voljeli da dijete napravi. Takvim pristupom možemo objasniti i zašto nam nešto nije u redu te pomoći djetetu da postupno shvati o čemu se radi. Svjestan roditelj ne traži odgovore izvan roditeljskog odnosa, već ih propitivanjem pronalazi u odnosu s djetetom. Isto tako, on prepoznaje svoje kvalitete i ograničenja te traži podršku i pomoć kada mu treba jer ne možemo i ne trebamo sve sami.

Roditelji trebaju biti nježni sa sobom jer su i oni samo ljudi. Svatko ponekad izgube strpljenje. To ne znači da je vikanje opravdano, ali iz tog iskustva i roditelj i dijete uče. Bitno je da roditelj, za početak, popravi odnos koji je narušio vikanjem i to jednostavnom isprikom: "Žao mi je i pogriješio/la sam... nisam trebala vikati na tebe, ali i dalje nije u redu da ti ovo ili ono radiš". Tako dijete uči da ne mora biti savršeno, da je u redu imati granicu i da je u redu ispričati se. Zadatak roditelja je da shvate kada viču i zašto to rade te ako se vikanje ponavlja da "pogledaju" gdje ne preuzimaju odgovornost i gdje nemaju kapacitet biti smireni i zatim postupno otkriju zašto. Trebamo izražavati ljutnju, ali na smiren, jasan i konstruktivan način te jasno djetetu dati do znanja da neki oblik ponašanja nije u redu, ali bez kritiziranja osobnosti djeteta.

Bitne smjernice za jasne granice i povezan odnos s djecom

DOSLJEDNOST

Dosljednost podrazumijeva da reagiramo konzistentno i jasno iz dana u dan. Djeci je potreban ustaljeni ritam dana - od doručka, odlaska u vrtić/školu, odlaska u park, druženja, večere, spavanja. I isto tako im je bitan ustaljen način našeg reagiranja - npr. ako je dogovor da dijete dobije sličice jednom tjedno, doista se tog i pridržavati. Ok je ako nekada dopustimo dodatnu kupnju, ali tada ćete primijetiti da i dijete ima očekivanje da će se ta situacija ponoviti. Ne trebamo biti kruti ali trebamo biti što dosljedniji.

RAZUMLJIVE I JASNE GRANICE

Postoje dva područja u kojima trebamo jasne komunikacijske vještine. Prvo, morate postaviti lako razumljive granice. Trebaju biti crno-bijele i vi ih se trebate pridržavati. Ako je pravilo da na semaforu idemo samo na zeleno, nemojte pretrčavati cestu ako je prazna na crveno ili nekada to dopuštati djeci. Djeca moraju znati točno gdje je linija i što će se dogoditi ako ju prijeđu. Potrebno je naglasiti i dobro definirane posljedice. Drugo, objasnite i ponovite što želite da nauče iz određene situacije i zašto im je važno u životu. Ako im dobro objasnimo, djeca će postepeno moći shvatiti neku zabranu kao opasnosti, a ne vaše ograničavanje njihove slobode i izbjeći će ponavljanje iste pogreške.

UKLJUČIVANJE DJECE U STVARANJE PRAVILA I RASPORED OBAVEZA

Ako su djeca već školarci, konstruktivno je s njima sjesti u prijelomnim trenucima godine kao početak školske godine i dogovoriti pravila kojih će se držati svi članovi obitelji. Skupa ispišite koje su obveze koje imate oko kućanstva. škole; kada i u kojoj mjeri će provoditi vrijeme igrajući video-igrice, koje aktivnosti žele nakon škole i slično. Stvarno razgovarajte kako bi oni to voljeli i što vi smatrate da je ispravno. Iznenadit ćete se koliko su djeca jasna i koliko će nekada postaviti i čvršće granice nego što bi vi. Napravite popis i raspored obveza i pravila za vašu obitelj. Naravno očekujte da će djeca i za vas imati neka jasna pravila i želje - npr. vožnje biciklom ili odlazak u vodeni park.

NAPRAVITI DOGOVOR U OBLIKU "OBITELJSKOG UGOVORA"

Svaka obitelj može napraviti svoj ugovor koji se tiče ponašanja koji želimo jedni prema drugima, aktivnostima koje želimo provesti kao obitelj. Taj ugovor svi potpišite i stavite na vašu oglasnu ploču ili neko drugo vidno mjesto u vašem kućanstvu.

PROBAJTE NE DEFINIRATI DJECU KAO "DOBRE ILI LOŠE"

Kada jasno definiramo ponašanje djeteta koje nam nije u redu i jasno mu definiramo što želimo od njega, dijete će doista moći uvesti tu promjenu. U protivnom djeca često nisu sigurna što roditelji i odgajatelji misle, ali ako vide da su ljuta neće ni tražiti objašnjenje. Umjesto: "Baš si zločest...Ne smiješ se tako ponašati..." probajte: "Nije mi u redu da ovo i ovo radiš... To nije u redu zbog toga i toga... Mogao bi - dati djetetu primjere i ideje".

RAZMIRICE IZMEĐU RODITELJA - POTKOPAVANJE AUTORITETA DRUGOG RODITELJA

Roditelji koji nisu suglasni ili se prepiru pred djecom stvaraju dvostruki kaos unutar obitelji. S jedne strane djeca ne znaju koje pravilo je primjenjivo i naravno da će odlaziti onom roditelju koji je u danoj situaciji popustljiviji. Time se stvaraju obiteljski klanovi i potencira se odbijanje jednog od roditelja. Dugoročno djeci su partnerske razmirice opterećujuće i unose razdor u obitelj. Bitno je da se partneri dogovore bez djece i da probaju naći zajednički stav oko nekog problema ili situacije u kojoj se dijete nalazi. Naravno da se roditelji ne slažu oko svega, ali to i je velik izazov roditeljstva i partnerstva.

PRIMJENJUJTE JASNA OBJAŠNJENJA UZROKA-POSLJEDICE UMJESTO NASUMIČNIH KAZNI

• Bitno je imati jasnu viziju zašto dajete djetetu neku zabranu. Ako je ona samo radi općeg discipliniranja, dijete neće razumjeti zašto to radite i samo će biti ogorčeno. Bitno je da znate da će ova zabrana ili zadatak pomoći vašem djetetu da se razvije u odgovornu i zrelu osobu. Kreirajte zajedno s djecom viziju osobe koja žele biti. Pričajte o njihovim junacima iz crtića i koje osobine im se sviđaju te im time pomozite da takvi budu i u svakodnevici.
• Ako, na primjer, dječja soba nije pospremljena kao što ste se dogovorili, razgovarajte s djetetom kako mu može biti zabavno da ju posprema - neka uključi muziku i ako propušta neku zabavnu aktivnost to je posljedica koju snosi jer nije pospremio/la sobu prije, a ne kazna za to isto.
• Ili ako dijete baca loptu na ulicu i ne želi prestati nemojte mu zabraniti gledanje crtića, već uzeti tu istu loptu na nekoliko minuta.
• Ne stavljajte zabranu koja je nerealna ili predugo traje jer djeca to ne mogu pratiti.

Tekst: Mihaela Richter, predavačica u programu Svjesno roditeljstvo

Izvor:zivim.hr

Foto: Profimedia