Razumijevanje djetetovog temperamenta - korak do lakše komunikacije

Uloga roditelja je istovremeno jedna od najljepših i najzahtjevnijih zadaća. Postoji puno čimbenika koji utječu na odgoj djeteta, a jedan od njih je temperament. Temperament se smatra dijelom ličnosti i ima biološku komponentu, što znači da je dijelom urođen i predstavlja specifičan set načina na koji će dijete reagirati na podražaje iz okoline i različite situacije.

U istraživanjima se najčešće govori o tri tipa temperamenta: laki, teški i suzdržani. Dijete lakogtemperamenta je češće dobro raspoloženo, lakše ga je utješiti i lakše se prilagođava novim situacijama (npr. kretanje u vrtić, školu, dobivanje mlađeg brata ili sestre). Samim tim, roditeljima je s takvim djetetom jednostavnije uspostaviti odnos te reagirati primjereno na njegove potrebe i ponašanje.

Djeca teškogtemperamenta češće negativno reagiraju, nisu dobro raspoložena, ne uspostavljaju redovni dnevni ritam i rutinu te se teže prilagođavaju novim iskustvima. To kod roditelja može pobuditi osjećaje frustriranosti, bespomoćnosti, napetosti i straha. Teže mogu kontrolirati svoje reakcije te ih uskladiti s potrebama djeteta što direktno utječe na njihove interakcije i odnos.

Zadnja skupina su suzdržanadjeca koja se obično opisuju kao pasivnija, s općenito blažim i smirenijim reakcijama na nova iskustva, podražaje i ljude. Oni od roditelja zahtijevaju dodatnu podršku, ohrabrivanje i poticaje. Važno je napomenuti da postoje i djeca koja imaju pomiješane karakteristike te se ne mogu staviti u samo jednu kategoriju. Zbog toga je važno svakom djetetu pristupiti individualno i pronaći vlastiti pristup koji će odgovarati potrebama djeteta, ali i roditelja.

Primjeri različitog temperamenta u različitim situacijama

Razlike u temperamentu djece moguse  jasno vidjeti kako u uobičajenim, svakodnevnim situacijama poput odlaska u park, tako i u razvojno zahtjevnijim situacijama poput prilagodbe na vrtić. Svaka osoba ima svoj temperament i to je jedna od karakteristika po kojima se ljudi razlikuju. Stoga, nerijetko roditelji koji imaju više djece navode da su ona potpuno različita, zbog čega se i odgojne metode moraju prilagođavati s obzirom na temperament. Jer ono što će „proći“ s jednim djetetom, ne mora i s drugim.

Roditelji koji primjerice imaju troje djece mogu sa svakim različito pristupati kada odlaze u park na igru. Jedno dijete se može čim dođe u park priključiti aktivnosti neke druge djece, dajući svoje ideje i prijedloge kako će se igrati. To dijete je prilagodljivo i fleksibilno te lako pristupa novim situacijama, u terminima temperamenta ono je „lako“ dijete. Drugo dijete koje je „suzdržano“ u istoj situaciji se može jako polako i postepeno odvajati od roditelja, npr. na način da se drži za roditeljevu nogu i viri sa strane dok ne ispita teren i opusti se dovoljno da polako krene u istraživanje igrališta. Ispočetka će dijete istraživati iz daleka i uz prisutnost roditelja, a kasnije sve bliže drugoj djeci i sa što manje potrebe da roditelj bude u blizini. Treće dijete („teškog“ temperamenta) može odmah krenuti trčati po parku, skakati i gurati se s drugom djecom. Ono je energično i aktivno te ga je teško pratiti i paziti. Kada ga se opomene i postavi mu se granica može reagirati ljutnjom i plakanjem te teže kontrolira svoje emocije.

Za drugi primjer možemo uzeti situaciju prilagodbe na vrtić. Tema prilagodne na vrtić je važna i za djecu i za roditelje. Sva djeca postupno prolaze fazu uključivanja u vrtić i treba im određeno vrijeme da se odvoje od roditelja i oslobode straha. S druge strane i roditelji se trebaju prilagoditi na različite reakcije djeteta i vlastitu odvojenost od njega. Različita djeca će se različitim tempom i načinom prilagođavati na tu promjenu koja je svoj djeci velika i važna. Djeca „teškog“ temperamenta mogu duže plakati, više se opirati pri odvajanju od roditelja, teže se uključivati u aktivnosti i odbijati komunikaciju s odgajateljem. Djeca „lakšeg“ temperamenta mogu biti znatiželjnija, lakše se odvojiti od roditelja, brže prestaju plakati kada ostanu sami i sl. Djeca „suzdržanog“ temperamenta polako istražuju novi prostor i ljude. Ne reagiraju intenzivno i energično, već s oprezom pristupaju novoj situaciji. Važno je reći da je tu uz karakteristike djeteta važan i uzajaman odnos reakcije roditelja i djeteta te da njihova ponašanja međusobno utječu jedno na drugog. Roditelji uglavnom brinu je li dijete spremno za ostanak u vrtiću, mogu se osjećati kao da napuštaju svoje dijete i ostavljaju ga u ranjivom stanju. Ovi osjećaji su u potpunosti normalni i važno je biti ih svjestan. Prateći svoje, ali i reakcije svog djeteta, roditelji će najbolje procijeniti u kojoj su fazi prilagodbe. Dobro je komunicirati o tome s partnerom, odgajateljima i/ili potražiti podršku i savjet stručnjaka (npr. psihologa).

Usklađivanje odgoja s temperamentom djeteta

Zbog tih razlika, poželjno je da se i pristup odgoju djece prilagođava. Isto tako treba imati na umu da se i temperament djece može razlikovati od temperamenta roditelja, što treba prepoznati i prihvatiti, jer neusklađenost između njih može dodatno otežati situaciju. Razumijevanje djetetovog temperamenta znači i razumijevanje njegovih potreba te reagiranje u skladu s njima. Suzdržanom i povučenijem djetetu roditelji mogu pružiti više ohrabrivanja i podrške, dok se djetetu koje je aktivno i energično treba omogućiti više strukture u svakodnevnici, kao i mogućnosti da tu svoju energiju potroši. Odgojnih savjeta danas ima puno te je korištenje onih koji su u skladu s temperamentom jedna od ključnih stvari za uspješan i kvalitetan odgoj djece. Biti svjestan svog, ali i djetetova temperamenta, može uvelike olakšati odnos s djetetom te unijeti veću kvalitetu u odgojni pristup. Zbog toga je važno da roditelji prepoznaju temperament svog djeteta i da reagiraju u skladu s njim. Na taj način su odgojne metode efikasnije, a odnos između roditelja i djeteta je kvalitetniji i emocionalniji.

Tekst: Ana Orlić, mag. psych.; Hrabri telefon

Foto: Profimedia