Strah ≠ anksioznost

Vrlo je važno razlikovati strah od anksioznosti. Osnovna razlika između straha i anksioznosti je u tome što kod strahova postoji stvarna, realna prijetnja (pr. strah od jurećeg automobila dok prelazite cestu), dok je anksioznost vezana uz predviđanje moguće opasnosti i prijetnje. U osnovi anksioznosti je iracionalan način mišljenja koji se može ogledati u precjenjivanju negativnih karakteristika prijetnje, podcjenjivanju mogućnosti da se prijetnja svlada, stvaranju još veće prijetnje u svojim mislima itd. Osim toga, u slučaju anksioznosti postoji dominantan osjećaj neugode koji je i vremenski trajniji, dok u slučaju straha neugoda nestaje brzo nakon rješavanja opasne situacije i ne postoji tolika perzistencija napetosti kao u anksioznosti (Epstein, 1972).

Kako djeca odrastaju, njihovi strahovi reflektiraju promjene u njihovoj percepciji stvarnosti. Dječji strahovi su na početku sadržajno općeniti, izmišljeni (babaroge, vještice, čudovišta...), dok kasnije postaju specifični i realistični (strah od neprihvaćanja među vršnjacima). Poulton i suradnici (1997.) dijele dječje strahove u četiri kategorije s obzirom na njihov sadržaj:

u-svijetu-djecje-anksioznosti

Iako su strahovi i različiti oblici anksioznosti vrlo uobičajeni i sastavni dio razvoja svakog djeteta, događa se da postanu tako intenzivni i dugotrajni, da rezultiraju u značajnoj neugodi i uznemirenosti kako djeteta tako i njegove obitelji. Djeca koja pate od anksioznosti, mogu brinuti o budućnosti, kompetenciji u školskom i socijalnom funkcioniranju, zdravstvenim tegobama, obiteljskim problemima, događajima u svijetu itd. Često su prisutni osjećaj nesigurnosti i napetosti, potreba za umirivanjem te tjelesne tegobe.

Priroda anksioznosti kod djece

Kada djeca nemaju dovoljno razvijene kognitivne i verbalne sposobnosti, često nisu u stanju razumjeti ni objasniti što ih brine. Stoga često izvještavaju o različitim tjelesnim tegobama za koje ne postoje neki tjelesni uzroci. U takvim slučajevima postavlja se pitanje radi li se uopće o prolaznim, dobi i situaciji primjerenim strahovima ili je uputnije govoriti o anksioznim poremećajima i fobijama.

u-svijetu-djecje-anksioznosti

Simptomi anksioznosti

Naime, i strahovi i anksioznost se javljaju na kontinuumu od normalnih, uobičajenih strahova i anksioznosti do onih koji po svom trajanju, stupnju neprilagođenosti, opsegu i intenzitetu prerastaju u različite oblike anksioznih poremećaja. Tako intenzivni, pretjerani i dugotrajni strah od nečistih predmeta može prerasti u opsesivno-kompulzivni poremećaj, strah od nepoznatih ljudi i upoznavanja s novim licima u socijalnu fobiju, strah od škole u separacijsku anksioznost, i sl. (Vulić-Prtorić, 2012).

Prilikom razlikovanja normalnih strahova i patoloških anksioznih poremećaja obraćamo pozornost na sljedeće kriterije:

  • Realističnost: svaki djetetov strah treba se procijeniti s obzirom na kontekst u kojem se javlja i njegovu opravdanost u određenoj situaciji. Primjerice, dječak koji je upravo prebolio gripu može se bojati ponovnog oboljenja i trudi se često prati ruke kako bi to spriječio. Dječak koji nije bio bolestan i općenito nema problema s fizičkim zdravljem, a stalno se boji obolijevanja te pere ruke nakon svakog kontakta s drugim osobama, iskazuje simptome opsesivno-kompulzivnog anksioznog poremećaja.
  • Intenzitet: simptomi se mogu razlikovati u svojoj snazi. Simptomi mogu biti sasvim blagi, a mogu biti toliko snažni da prerastaju u panični napadaj. Djevojčica koja sutradan piše ispit iz matematike može biti nervozna i nemirna taj dan, dok će druga djevojčica sa simptomima generaliziranog anksioznog poremećaja ostati cijelu noć budna u brizi kako će proći ispit (iako je tek učenica trećeg razreda osnovne škole).
  • Stupanj ometanja: odnosi se značajnu neugodu ili poteškoće na planu socijalnog, školskog i svakodnevnog funkcioniranja. Budući da su strahovi i anksioznost u djetinjstvu vrlo česti, dijagnoza anksioznog poremećaja i fobija nije utemeljena ukoliko ne postoji značajno ometanje i vidljive smetnje zbog pretjeranog straha. To znači da ako fobija značajno ne ugrožava djetetovo funkcioniranje ili ne uzrokuje značajne smetnje, dijagnoza se ne postavlja. Primjerice, ukoliko se dječak panično boji zmija, ali nema potrebu ni nužnost biti blizu njih, tog dječaka njegov strah ne ometa u svakodnevnom funkcioniranju. S druge strane, dječak koji se panično boji krvi i igala, imat će velikih teškoća prilikom redovnih medicinskih pregleda.
  • Primjerenost: prilikom proučavanja strahova i anksioznosti važno je uzeti u obzir kronološku dob djeteta. Primjerice, dječak od 3 godine koji tek kreće u vrtić plače za svojom majkom jer dosad nije imao iskustvo odvajanja od majke. No, ako dječak od 9 godina plače za majkom prilikom odlaska u školu, to upućuje na simptome separacijskog anksioznog poremečaja.
  • Trajanje simptoma: U osoba mlađih od 18 godina smatra se da je potrebno da simptomi za dijagnozu Specifične i Socijalne fobije, te Generaliziranog anksioznog poremećaja traju najmanje 6 mjeseci, za dijagnozu Separacijskog anksioznog poremećaja 4 tjedna (DSM-V, 2013).

Kako pomoći anksioznom djetetu?

Kad anksioznost postane tako intenzivna i izražena da počne značajno ometati djetetovo (i obiteljsko) funkcioniranje, nužno je potražiti stručnu pomoć. Netretirani simptomi anksioznosti uglavnom se pojačavaju s vremenom, jer dijete sve češće koristi izbjegavanje kao način suočavanja, što kratkotrajno djeluje, ali dugotrajno pojačava simptomatologiju. Istraživanja unazad zadnja dva desetljeća opetovano potvrđuju kako je kognitivno-bihevioralna terapija trenutno najuspješnija u umanjivanju simptoma anksioznosti.

Tekst: Tanja Babić, mag. psihologije; Logopedsko-rehabilitacijski centar Blaži

Izvor: Kendall, P. C. (2006.) Child and adolescent therapy, Chapter 7- Treating Anxiety Disorders in Youth New York, The Guilford Press; Stallard, P. (2010.) Misli dobro, osjećaj se dobro. Zagreb, Naklada Slap; Vulić-Prtorić, A. (2002). Strahovi u djetinjstvu i adolescenciji. Suvremena psihologija 5 (271-293).

Foto: Profimedia