Zaputila sam se prošli mjesec u Manchester na konferenciju u organizaciji Doula UK koja je slavila 16 godina postojanja. Konferencija je ugostila sjajne govornike iz čitavog svijeta, a glavna i najveća zvijezda konferencije je neosporno bila Ina May Gaskin, američka primalja i autorica nekoliko knjiga koje su obavezno štivo svake žene koja uroni u svijet fiziologije porođaja. Upoznati Inu May želja je i nada svake doule, u to sam sigurna. A koliko je to teško, uvjerila sam se već na neobaveznom druženju večer prije konferencije.
Stigla sam rano u Renaissance Manchester City Centre Hotel gdje me je dočekala šačica škotskih i engleskih doula u razgovoru o svojoj djeci, hrani i školstvu. Lako je bilo uključiti se u taj razgovor, dogodovštine s djecom uvijek su primjerena tema svim majkama bez obzira na to odakle dolaze. Kroz razgovor i minglanje u sat vremena popunila se mala dvorana gdje je bilo zamišljeno druženje, a ja sam se vrijedno predstavljala kao „Anita - Croatian doula“ - dobar icebreaker. Tijekom ćaskanja stigla je vijest i do grupice u kojoj sam ja stajala: Eno je!!! Ina May je stigla! Uzbuđenje je bilo vidno. Pomalo smiješno je zvučalo kako su redom sve doule skupljale hrabrost da joj priđu i porazgovaraju o porođaju svojem ili tuđem ili njenom. „I`m going next!“ rekla je Lucy, doula i majka dvoje djece koju školuje kod kuće. Redom su sve kretale pa se vraćale jer je Ina bila okružena drugim ženama, u neprestanom razgovoru i poziranju za fotografije. Čak i kad se činila prilika za neku novu doulu koja kruži oko Ine May da se ubaci u razgovor, većina njih izgubila bi hrabrost i nastavila do stola sa zakuskom. Ja sam odmah, kukavički, odlučila da nije u redu gnjaviti ženu s istim pričama kao i ostale doule, nego da će biti prilike idući dan na konferenciji.
Rano u 8.00 sljedećeg jutra dok sam koračala preko Piccadilliyja u crvenoj haljini i crvenim cipelama, palo mi je na pamet da kao toreador crvenim plaštom možda izazovem Inu May da me uoči i olakša mi prvi korak. Koja sramotna maštarija jedne obožavateljice. Ubrzo sam pronašla onih nekoliko doula s kojima sam najlakše kliknula, Francuskinju Aude s adresom u Dublinu i Engleskinju Deborah, "svježu" doulu iz okolice Liverpoola. Našle smo zajedno mjesto za jednim od stolova.
Ina May je započela svoje predavanje „Čiji je porod, uostalom?“ pitanjem "Što treba činiti da porod funkcionira?" Njen odgovor je da treba uzeti najbolje sastojke i ne uništiti ih. Što ženama pomaže da rode? Briljantna priprema, edukacija bez straha, dobra prehrana, pravilna vježba i pomagači koji ne unište porod. Prilično jednostavno, pogotovo iz njenih usta.
Gaskin kaže da je naučila što ne pomaže na prvom vlastitom porodu koji je bio klasični bolnički porod. Usprkos bolničkoj atmosferi i ometanju Ina je uspjela utonuti u kako ona kaže „trans-stanje“ u kojem je zamišljala da je kobila koja rađa. To je to! Imala sam priču koju ću joj ispričati, moje iskustvo „trans-stanja“, moju spontanu vizualizaciju tijekom drugog poroda, sad samo moram pronaći pravi trenutak.
Izmjenjivale su se stručnjakinje na pozornici Doula UK konferencije, govorile su o izgubljenoj autonomiji na porodu (Lynsey McCarthy-Calvert), o krucijalnoj ulozi oksitocina kao podloge za socijalna ponašanja sisavaca pa tako i ljudi (Kerstin Uvnäs Moberg), o rasizmu i mizoginiji u Britanskom zdravstvenom sustavu (Elsie Gayle). Sve teme koje usijecaju u probleme koje žene imaju kada ostanu trudne. Slušati, razumjeti, pogurnuti (kad imamo priliku) sustav u pravom smjeru, podržati ženu po ženu – to je ono što sam ja osjetila kao poruku ovih predavanja.
Onda je na pozornicu stigla jedna Hollie, ona je pjesnikinja i zabilježila je svoju trudnoću i porod i majčinstvo te izdala to u knjizi „Nitko mi nije rekao“. Karizmatična Hollie McNish je čitala svoje pjesme četrdeset minuta, a mi smo se smijale, plakale, razumjele sve što je ona osjetila i doživjela. Stajala sam u redu isto toliko dugo da kupim njenu knjigu, činilo mi se da je red bio veći nego red za potpisivanje knjiga kod Ine May.
A! Ina May! U jednoj od pauza spazih da je oko Ine May samo par žena i požurih preko dvorane da joj ispričam kako smo nas dvije, eto, baš slične. Stigoh do nje i krenuh o tome kako imamo slična iskustva, da sam i ja pala u trans stanje. „Oh, tell me about it!“ I tako ispričah priču koju nisam pričala nikome nekoliko godina jer sam mislila da je bolje da ljudi ne misle da sam potpuno luda, a onda sam je počela pričati na svojim radionicama i svima koje je zanimalo. Da, baš me briga misle li da sam luda. Onda je Ina May rekla da bih trebala napisati svoju priču. Ok, I will!
Naravno da sam žicala fotku. Kako bih se vratila doma, a da nisam okačila Inu May na svoj zid? Ne samo to, nego sam se besramno na izlasku s konferencije zaustavila još jednom pored nje i pitala da li bi htjela poslati video poruku za moje doule doma. Žena je pristojna i nadasve draga pa mi je udovoljila, iako joj je sigurno već preko glave bilo nas uzbuđenih doula koje je vrebamo za fotku i autogram na našem primjerku „Ina May's Guide to Childbirth“. Žao mi je, Ina May, ali sve smo bile toliko sretne da smo ti blizu.
Tekst: Anita Budak, Hrvatska udruga doula
Foto: privatni album
.png)
.png)
Chrissy Teigen kritiziraju jer joj kći drži noge na kuhinjskom pultu dok kuhaju
Kako darovita djeca zamišljaju bolji svijet? Birali bi učitelje, predmete, a tehnologija im je pomagač, ne gospodar
Maja Šuput pokazala novu Bloomovu frizuru: 'Baš si ga skratila, sad je pravi dečkić'
Dragi odrasli...: Pisma djece iz Hrvatske za bolji svijet, ovo su njihove poruke
Uranjeno božićno ukrašavanje usrećuje, znanstveno je dokazano