Ornela Vištica prisjetila se djetinjstva sa samohranom majkom: 'Uvijek njezin zarazan osmijeh i vjera u dobro'

Odgojiti dijete, dati mu dobre osnove kako bi postalo samostalno, odgovorno, etično i optimistično ljudsko biće koje će razvijati svoje potencijale jedan je od najvećih zadataka kojeg se netko može uhvatiti. Biti samohrani roditelj nije lak zadata, ali unatoč velikim izazovima, iza svega stoji ljubav i predanost te posvećenost roditeljskoj ulozi.

'Majka. Žena. Na grudima me držala i hranila više od jedne godine, vrlo brzo naučila hodati, kasnije bi strpljivo sjedila za stolom satima kako bi me uporno naučila čitati i pisati. Za igračke nikada nije bila velikodušna, govoreći kako je to plastika i da mi ne trebaju tri lutke. 'Postoje djeca koja nemaju ni jednu lutku', često bi govorila ako imaš tri lutke, a jednu baciš i ne pospremiš, nećeš cijeniti treću. Radije bi mi donijela slikovnicu, govoreći kako to moram sama čitati', napisala je Ornela.

U nastavku je napisala: 'Sve haljine i šeširiće koje bi izrađivala za mene kasnije bi poklonila, govoreći kako smo to uslikali i snimili i nema smisla da se vežem previše za stvari. Uvjerila me vrlo brzo kako je more super i da ne mogu potonuti ako pratim nju i kako na dnu mora ima super šarenih školjki. Obmanjivala me s ježićima na dnu zdjelice kako bi pojela povrće koje baš i nisam u početku voljela. Učila me kako biti samostalna, osim kada pada kiša, onda bi deset minuta prije stigla kako ne bih ja stajala na kiši. Na moje padove u djetinjstvu samo bi odmahnula rukom i rekla - idemo dalje, prošlo. Ne znam koliko bi kilometara prošla kako bi me odvela na sve moje aktivnosti. Nikad umorna, nikad neraspoložena. Uvijek njezin zarazan osmijeh i vjera u dobro'.

Ova je mala zahvala zapravo ohrabrenje svim samohranim roditeljima, ali i podsjetnik kako svojom snagom i životnim vrijednostima mogu utjecati na formiranje jedne zrele osobe i njezinih svjetonazora.

Tekst: Lucija Bogdanić

Foto: Instagram