'Hoće li stati na zebri, hoće li mu neka budala nešto napraviti?': Poznate majke o stalnim roditeljskim strahovima

Roditeljski su strahovi nešto s čime se suočavamo ne samo dok su djeca malena, oni nas prate cijeli život i ponekad se prilično teško nositi s njima. Za Story.hr o svojim su strahovima progovorile voditeljica Ana Miščević te glumice Mirna Medaković Stepinac i Petra Cicvarić.

Mirna: U odgoju i pripremi za život svojih cura, ne vodim se strahom. Ne dopuštam da moj strah od moguće opasnosti ograniči njihovu slobodu i želju za istraživanjem života. Petra: Gledajući na vrijeme u kojem živimo, najviše me strah manjka empatije kod ljudi. Također mislim da mladi danas sve više gube kontakt sa svojom intuicijom, s prirodom, da se sve više gura ono 'Nek se izbori za sebe' i 'Stavi uvijek sebe na prvo mjesto', a to su stvari koje me plaše. Naravno da se treba brinuti za sebe, ali ne na uštrb drugih ljudi. Treba znati odgojiti dijete da bude autentično, ali da ima razumijevanja za druge ljude, a čini mi se da je danas toga sve manje i manje. Danas smo svjedoci sve više priča u kojima se mladi jako dobro brinu za sebe, bježeći od posljedica i odgovornosti, a to je znak da je nešto krivo postavljeno u odgoju i razvoju. Bojim se otuđenja, gubitka kontakta i iskrene komunikacije. Društvene mreže, koliko god nam mogu pomoći, mogu biti veliki izvor nezadovoljstva kod svih, a kamoli kod generacija koje tek odrastaju. Društvo ističe kako treba biti svoj, ali se zapravo autentičnost prečesto osuđuje i odbacuje. Uh, ima puno toga sad kad stavljam sve na papir...

Pokušavate li 'zamaskirati' taj strah da ga dijete ne primijeti ili razgovarate otvoreno o njemu?

Ana: Ja s Milom razgovaram o svemu, baš o svemu. To su vrlo otvorene priče, konstruktivne. O svakom mom strahu razgovaram i s njim, ali ne na način da plašim i njega, već da mu pojasnim problem. Tipa, kada je bio potres lijepo sam mu objasnila da je potpuno normalan osjećaj nelagode i straha kada počne tresti, ali da je u tim trenucima najvažnije sabrati se i djelovati prema uputama. Strah može, ako je 'zdrav', i pozitivno djelovati na ljudsku psihu. Mirna: Ne maskiram osjećaje, osjećaji su dobri i potrebni. Pokazujem ih i učim svoju djecu kako se s dobrim ili lošim situacijama nositi u životu.

Petra: Ne govorim joj o svom strahu, nego joj pokušavam usaditi prave vrijednosti od malena. Kroz priče, kroz svakodnevne sitnice i kroz vlastiti primjer. Znam da najviše uči od nas i od ljudi s kojima je stalno u kontaktu.

Što mislite, koliko se strahovi koje proživljavaju vi kao roditelj razlikuju od onih koje su proživljavali vaši roditelji kada ste vi bili djeca?

Ana: Ma mislim da je majčina briga za dijete ista, bez obzira na stoljeće ili mjesto prebivališta. Taj strah i briga za dijete nadilazi opipljivo, on se nekako uvuče pod kožu i stalno je prisutan. Kažem, nije to klasični strah kao u horor filmovima, to je briga… Ali da, sjetim se često kako je i meni moja mama govorila iste stvari koje ja danas govorim Milu. Pazi preko ceste, nemoj ovo, nemoj ono, pazi se… Vrijeme i okolina su u naše vrijeme bile drugačije nego danas, ali majčinski strah uvijek je prisutan.

Mirna: Mislim da se u svom korijenu međuljudski odnosi ne mogu promijeniti iz generaciju u generaciju. Ja bih brdo pomaknula za svoju djecu kao što je to činila moja mama i kao što znam da je to činila moja baka, tu nema razlike. Strah je dobar ukoliko je prisutan u manjoj mjeri, ako mu se prepustimo, postajemo vlastiti zatočenici. Mislim da djeci treba osvijestiti moguće opasnosti, ali ih ne gušiti konstantnim strahom. Petra: Neki su strahovi sigurno isti, a to su oni za zdravlje, sigurnost i sreću vlastitog djeteta. Ali, drukčija su vremena, promijenile su se okolnosti. Dostupnost informacija povećava naše strahove. Kad sam ja bila mala, mogla sam biti vani, ispred zgrade, s ekipom dok se ne upale ulične lampe ili dok mama ne proviri glavu kroz prozor i vikne 'Ručaaaak!'. Ima i toga danas naravno, ali puno manje. Mislim da je strah roditelja danas veći, jer smo svjesniji koje sve opasnosti vrebaju. Internet se u trenu može preokrenuti u prostranstvo opasnosti, a o tome recimo, naši roditelji nisu brinuli kad smo bili mali jer ga nije bilo, a kad je i došao, nismo ga imali u ovoj mjeri kao danas... U svakom slučaju, svjesni smo da su se vremena promijenila i da nas čekaju neke druge 'borbe', drugi strahovi. Bojim se samo da zbog tih naših strahova ne postanemo potpuno otuđeni i hladni ljudi.

Tekst: Ana Marija Crnica, Dražen Kokorić

Foto: Instagram