zivotne-poruke-vrta

Nije ljeto samo sunce i more, dokolica i odmor. Za mnoge je ljeto vrijeme ubiranja plodova cjelogodišnjega rada. Upravo sada, kada je sunce u zenitu, vrtovi su puni sočnih plodova koje s guštom jedemo i pokušavamo sa svakim zagrizom u mislima sačuvati aromu koja će zauvijek prizivati ljeto.

No, kroz godinu koju provedemo u uredima, okovani kišom ili snijegom, to će biti poprilično teško jer sezonska hrana treba ostati upravo to – sezonska. Mirisnoj smokvi trebali bismo se radovati baš u ovom trenutku, lubenica bi nas trebala osvježavati upravo danas, tikvice bi svojih sto načina pripreme trebale doživjeti u tjednima koji slijede... Sada, baš sada, savršeno je vrijeme za to jer jesen će donijeti svoje okuse, boje i oblike, kao i zima i proljeće.

Boje i oblike ljeta, njegove okuse i teksture najraskošnije doživljavam u vrtu svoje bake Ruže. O njezinom vrtu ne priča samo voće i povrće koje tamo raste, nego i ona sama. Njezina briga o obilju ne govori samo o stvaranju hrane, nego i o stvaranju autentičnog života. Nesvjesna da ih je na mene prenijela, ovo su pouke koje zauvijek ostaju sa mnom i koje ljetno vrijeme u njezinu vrtu uvijek izvuče na površinu.

Sporije je mudrije

Svoju baku nikad nisam vidjela da se žuri, pogotovo ne u vrtu. Toliko je posvećena svemu što radi da onima koji su u žurbi čak i zabranjuje brati plodove svoga truda. Iako su vrt preplavile stotine paprika, ne dopušta da netko nervozan i jednu od njih ubere na pogrešan način. Uh, koliko puta sam željno iščekivala štrudlu od trešanja jer je tijesto moralo odmoriti ili su se trešnje polagano, jedna po jedna, pažljivo morale očistiti. Ali, kada je takva štrudla napokon bila gotova, nije bilo finije od nje. Za prave stvari treba vremena, za uživanje treba posvećenosti, pa makar cijeli svijet na to morao čekati.

Samo mijena je stalna

Kako bi određena sorta rasla u punome sjaju, ponekad je potrebno nekoliko puta promijeniti mjesto na kojemu raste, uvjete, načine na koje se o njoj brine. I moja baka Ruža to radi svakodnevno, premješta sadnice iz hlada na sunce, sa sunca u hlad... Uporno, iz dana u dan, dok njezina sadnica ne postane dovoljno snažna da se razvije; ona je uz nju i pronalazi načine kako joj pomoći da pruži najbolje od sebe. Ona ne odustaje, nego traži rješenja, mijenja sebe i svoj vrt, i tako već dulje od 60 godina. Ni u svojim 80-ima ne odustaje gledati svijet svježim pogledom koji gradi obilje, a upravo je to ono što nam u svakodnevnom životu često nedostaje.

Plodovi kao umjetničko djelo

Svoja „djela“ – mahune koje se zlate kao u grozdovima, ružičaste jagode koje održava već 35 godina i koje je vesele svake godine, sve više i više, ili krastavce koje je baš ove godine posadila na najbolje mjesto dosad – cijeni poput najskupljih umjetnina. Kada njezin mukotrpan rad i vrijeme urode plodom, nitko u tim plodovima ne uživa više od nje. Najljepše priče koje sam od nje čula uvijek su bile o njezinoj „djeci“. Nikad nije umanjivala njihovu ljepotu, svoje plodove „ne bi mijenjala ni za što“ i njezino divljenje onime što ima uvijek je vrijedno poštovanja.

Prirodnost je na prvome mjestu

Još dok sam bila djevojčica, sjećam se njezine rečenice da ne želi djeci davati ništa što je tretirano. Tako je i danas – ako ne ide prirodno, ne ide nikako. Sada, kada imam djecu, a ona svoje praunuke, još je upornija u tome da njezin vrt ostane organski i očuvan jer će na njemu u budućnosti odrastati neka druga djeca i ta brižnost za mene je neprocjenjiva.

Biljke su lijek

Svaka tegoba ima svog prirodnog zaštitnika, a omiljeni pomagači moje bake su neven, med i kopriva. Netretirani, iz njezinih košnica ili vrta, dio su ljekovitih receptura koje koristi za mnoge probleme otkad znam za sebe. Mnogo sam se puta uvjerila da djeluju kada klasični lijekovi nisu uspjeli, a ona mi se s ponosom vraća i rado osmišljava nove losione, kreme, masti i tonike koji je čine zdravom i vitalnom.

Autentičan život

Baš kao jagode koje sam maloprije spomenula, i druge sorte s njom su već godinama. U obitelji svi dobro znamo da najljepši primjerci povrća „idu za sjeme“ i njih bere isključivo baka Ruža. Isto tako znamo da ćemo upravo zahvaljujući tomu i sljedeće godine uživati u obilju sorti koje volimo i čiji okus očekujemo svakoga ljeta. Autentično i sezonsko – jer sve ima svoje vrijeme i svoju priču. Baš kao i naši životi.

Otpuštanje je ključ

Svi koji rade na zemlji znaju da je ona varljiva. Na nju utječu vremenske neprilike, višak i nedostatak sunca, višak i nedostatak vode, mraz, kvaliteta sjemena... I opet nikad ne znate što ćete i kakav plod na kraju dobiti. Kada su nenadane kiše prošle godine „odnijele“ grah i kada je vlažno tlo ovoga ljeta počelo „nagrizati“ lubenice i dinje, sve što je baka Ruža na to rekla bilo je: „Tako je trebalo biti, sljedeće godine bit će bolje.“ Bez zamjerki, bez ljutnje, svjesna da su životni ciklusi i priroda promjenjivi. Spremna ponovo početi iz početka, uložiti svu svoju ljubav, znanje i trud, ne znajući što je čeka.

Sve to, pa još i više, odnosi se na prirodu, ali i na nas. Odnosi se na sve što radimo, na našu komunikaciju s drugima i sa samim sobom. To su djelovanja i razmišljanja koja nas čine potpunijima, smirenijima, zadovoljnijima. Kada stvaramo radi stvaranja, kada stvaramo ne samo za sebe nego i za druge, kada su nam putovanja mnogo važnija od cilja... Moja je baka to naučila uz pomoć iskonske moćne sile od koje možemo svi učiti – prirode.