Zajednički jezik s djecom

Kad sam bila mala, jedva sam čekala jesen da mi moja učiteljica zada zadatak - napisati sastavak o ljetnim praznicima. Onda sam malo narasla pa sam sve događaje i doživljaje bilježila u dnevnik. Danas je očito da nikada nisam prestala bilježiti, zapisivati, promatrati. Takva sam, moje unutrašnje dijete nikada ne spava. (Kao ni, uostalom, učiteljica u meni.) Zato sam se sada bez pogovora, na plaži prepunoj kamenčića i kupača, uhvatila pisanja jer mi je moja urednica zaprijetila virtualnim prstićem. Iako - u ovom svom o(t)puštajućem modu, pojma nemam o čemu bih pisala pa vjerujem inspiraciji koja će me pronaći.

Stoga, moji klinci već godinama ne pišu te sastavke koji počinju s Ove godine su praznici počeli 15.6....  ili Moj ujak se zove Marko i živi na moru.... No, oni mali ljudi koji pišu zbog sebe, zbog potrebe, zbog toga što svijet gledaju s olovkom u ruci... ti i takvi redovito donose svoje pisane uratke i njihova inspiracija raste i dobiva obrise i boje. Samo zato što nešto nije ultimativni zadatak, ne znači da se ne radi ili se ne smije raditi. Kad bismo u svojim razredima konačno dobili više prostora za unapređivanje učeničkih jakih strana i manje za iste zadatke za sve, svijet bi nam svima bio šareniji i pametniji. Ovako, doskačemo sami, snalazimo se i učimo, a o ljetnim praznicima razgovaramo. Razgovor je jedan od najljepših prozora u svijet malih dječjih duša.

Razgovor ili jezikova juha?

Razgovorom se mogu srušiti zidovi, preusmjeriti tokovi, uroniti u prijateljstva, sanjati puno, isto, a tako različito. No, niti su svi razgovori isti, niti su smisleni.

Poticajni roditeljski razgovor, npr., nema svoju čar ako je dijete premaleno ili je duhom negdje u svemiru. Za sve, pa i za razgovor, postoji trenutak.

Promatrala sam nedavno događaj na plaži, tik uz more. Roditelji su uporno htjeli malenog dvogodišnjaka razgovorom natjerati da uđe u more. Objašnjavali su mu da se mora smočiti, da mora plivati, da su na moru i da se to tu tako radi... Dijete je na sve odgovaralo plačem, vikom i lupanjem i bacanjem stvari, a roditeljsko je strpljenje mijenjalo svoj oblik od smirenog para sa stranica priručnika do zmajeva koji rigaju plamen. Razgovor je u ovoj situaciji bio besmislen. Dvogodišnjak niti može biti sugovornik u takvom verbalnom objašnjavanju niti je hvalevrijedno tjerati dijete na nešto čemu se jasno i glasno protivi. Toliko ima puno razgovora, dobrih i konkretnih, no ovo stvarno nije mogao biti jedan od njih. Naravno, ovi roditelji su, prema mom skromnom mišljenju, promašili sve što su mogli jer su se doveli u situaciju da nemaju niti nadzor niti kontrolu nad vlastitim djetetom. Činjenica da su mu objašnjavali, a zatim ga odvukli s plaže jer jednostavno nije htjelo ući u more, meni je porazna i tužna. Govorili su mu, nadajući se valjda da imaju ravnopravnog sugovornika, da sad idu jer se on ne želi kupati. Nažalost, sigurna sam da dijete nije razumjelo niti zašto ga odvlače niti zašto mora u more. Možda ovakve tragikomične situacije dotaknu učiteljicu u meni pa ih zato ugledam i promatram. Teško mi je prihvatiti mogućnost da nema ni razumijevanja ni suradnje. Iako, ovdje je suradnja malo teže moguća s obzirom na djetetovu dob. Ali je itekako moguća! Da je npr. tata uzeo neku igračku i, zaigravši se njome u plićaku, pozvao dijete da mu se pridruži, vjerojatno bi u malenome znatiželja pobijedila strah i otpor. A ako i ne bi, zar kazna odvlačenjem s plaže ima ikakvog smisla? Kazna? Dvogodišnjak? Kojemu je u opisu posla da zazire od novoga, nepoznatoga i velikoga? More je tako veliko... zamislite da ste vi mali čovjek pred takvim prostranstvom s pregrštom nepoznanica, strahova i ogromnom nesigurnošću! Da, često, kad obrnemo perspektivu i sagledamo događaj iz drugog ugla, stvari, događaji, ljudi, razgovori i kazne, poprimaju sasvim novu boju. Ne vjerujem da je maleni sutradan ušao u more, osim ako su roditelji možda promijenili strategiju.

Da, suradnja je ono na čemu temeljimo odnose, rad, igru, razgovore, zadatke i povjerenje u razredu. Ništa ne bi bilo dobro kad ne bismo surađivali. Naučili smo davno da se ništa ne postiže silom i da za sve dođe pravi trenutak.

Kad odem sa svojim klincima ne neki izlet, ne moram ih zivkati i stoput ponavljati što i kako trebaju. To je suradnja, povjerenje, međusobno poštivanje. Kad radimo suradnički zadatak, ne moramo stalno ispočetka dogovarati uvjete rada.  I to je suradnja, povjerenje i međusobno poštivanje. Kad nešto treba raditi u tišini, ne moramo stišavati bubnjeve niti, kad netko ima usmeno izlaganje, trebamo ponavljati što, kako i zašto. I to je sve suradnja, povjerenje i međusobno poštivanje. To smo gradili. Dio po dio. Nije došlo samo od sebe, nismo došli u razred s prirođenom sposobnošću da se pokušamo razumjeti i tolerirati. Stvorili smo zajedništvo, razgovorom i primjerom. Zato se ona učiteljica u meni pobuni i negoduje,  kad vidi nerazumijevanje i pogrešne korake.

Skok u more 

Na plaži ima i pametnih primjera. Malena trogodišnjakinja je dokoračala do ruba plićaka i stala kao ukopana. Promatrala je to vodeno prostranstvo pred sobom i govorila da ona ne ide plivati. Mama joj je pustila ručicu i rekla joj neka se onda igra tu gdje jest. Dolazila je sljedeća tri dana i postupak se ponavljao, sve dok četvrti dan nije odlučila ući u more i zaplivati. Sama, bez pomoći, pod budnim okom mame koja je samo nadzirala i usmjeravala svoje dijete.

To usmjeravanje je najtajanstvenija sreća učiteljskoga poziva. Usred toploga ljeta dobila sam poruku jedne svoje učenice koja me željela obavijestiti o svojoj velikoj pobjedi. Zajedno sam s njom vodila upornu bitku protiv velikog čudovišta koje se zove Loše Čitanje i bitka je trajala cijelu godinu da bi tek pred kraj godine ona, čitačica, preuzela prednost. Sada mi je javila da je pročitala tri debele knjige :), jednu od 410, drugu od 389 i treću od 150 stranica. U našoj bitki nije bilo bitno što se čita, bilo je bitno da se čita. I tako, mala čitačica je pobijedila svoje čudovište, a do pobjede je dovela suradnja, razumijevanje i međusobno povjerenje. Ono povjerenje zbog kojega znaš da će sve biti dobro i da će razgovori o ljetu prštati veseljem, smijehom i dječjom znatiželjom. Sve ima svoj trenutak! A sada je trenutak za skok u more! :)

Tekst: Majda Tometić, prof. hrv. jez. i knjiž., učiteljica Hrvatskoga jezika u osnovnoj školi

Foto: Profimedia