Kada sam rađala svoje prvo dijete, bila je velika gužva na Odjelu babinja pa su me (dugo sam se pitala koliko je to zapravo etično) smjestili u sobu na odjelu ginekologije, krevet do žene koja je onaj dan kad sam ja rodila svoga sina, izgubila svoje dijete.
Ležale smo jedna do druge 24 sata, dok se nije oslobodilo mjesto na Babinjama pa su mene preselili. Bol koja se mogla vidjeti na svakom pokretu tijela i izrazu lica ove žene bila je neizmjerljiva. A ja, kao majka koja je upravo rodila, doista sam mogla razumjeti njezinu patnju. Jer, i sama pomisao da se to moglo i meni dogoditi dovodila me do pomisli da bih sigurno poludjela.
Gubitak nerođenog ili rođenje mrtvorođenog djeteta iznimno je težak i bolan događaj, o tome se nerado govori čak i u krugu obitelji. I baš zato o tome treba govoriti, a ovako velik gubitak potrebno je i odžalovati.
Žene koje su izgubile bebu teško da mogu prežaliti odlazak djeteta koje je raslo i razvijalo se u njima, lupalo ih nožicama, osjetile su kretanje bebe, razgovarale s njom i nekoliko mjeseci živjele u bliskom odnosu sa svojim djetetom. Zato mame koje su doživjele gubitak beba nazivaju ih svojim Anđelima.
Priča 23-godišnje mame, koja nas je duboko dirnula, potaknula je mnoge naše čitateljice da podijele svoja bolna iskustva.
Za sve njih, gubitak se ne može nadomjestiti, a bol i praznina traju još godinama poslije.
‘Živim s tim 31 godinu, moja curica, moj anđeo me napustio. Što više godina prolazi to sve više boli, nema tu lijeka ni pomoći, bol ostaje.’
‘Prije 5 godina, dvije djevojčice, 24. tjedan trudnoće, rođene usnule, rođene za nebo. Bol ne prestaje, samo se naučiš živjeti sa njom.’
‘Prošla, devet mjeseci sreće, ljubavi, lupkanja, na kraju, čvor na pupkovini i dva omota oko vrata, danas bi imao 2 Ii pol godine.’
‘Tuga koja se nikad neće i ne može izbrisati.’
Ovo su samo neke od mama koje su hrabro i otvoreno podijelile osjećaje s kojima se bore svakodnevno. Nažalost, ožalošćeni roditelji, ne dobivaju uvijek pravu psihološku potporu, a njihova bol ostaje neprepoznata i banalizirana, pogotovo ako su bebu izgubili u ranom stadiju trudnoće.
‘Nakon što sam izgubila sina u 6. mjesecu trudnoće, mnogi su se pravili kao da se ništa nije dogodilo. Samo rijetki ljudi u mome životu su vidjeli koliko teško suprug i ja prolazimo ovaj gubitak. Razumijem da je ljudima neugodno, da ne znaju što bi rekli, kako bi mi se obratili, a mnogi su nas jednostavno počeli i izbjegavati’, ispričala je svoje iskustvo jedna mama.
Proces žalovanja je dug i težak
Kada doznate da ste trudni, osjećate se sretno, u vama je novi život, hormoni rade svoje, planirate budući život s još jednom osobom, vama najvažnijom u životu. Kako trudnoća odmiče, vaše je iščekivanje jače, a odnos s nerođenom bebom intenzivniji i emocionalniji.
Važno je razumjeti da je žalovanje nakon izgubljene trudnoće možda čak i teže od ostalih oblika žalovanja jer mama nema stvarnih pozitivnih iskustava s djetetom, poput lijepih sjećanja.
Onima koji ovo nisu prošli teško je razumjeti da se okidači, koji mogu otežati put prema oporavku, doslovno nalaze na svakom koraku, bilo da je riječ o otpusnom pismu, povratku na posao, susretu s drugim trudnicama, ili pak nakon izvjesnog vremena, o susretu s drugim majkama i njihovom djecom koja su iste dobi kao što bi bilo nerođeno dijete, godišnjice, pa i sljedeća trudnoća.
‘Sve isto sam prošla, od riječi do riječi prije 21 godinu,ali ta bol ne prestaje, naročito ako vidim djecu koja su isto godište, tada mislim tako bi moj anđeo sada izgledao’, priznala je jedna mama.
Također, ponekad iako je gubitak bebe odžalovan, bez obzira na to radi li se o tek započetoj ili poodmakloj trudnoći, može nastupiti ponovna iznenadna bol, gotovo nesvjesno, kad majku, u određenom trenutku ponovno slome emocije.
No kod ovako tragičnih životnih događaja ne treba zaboraviti ni tugovanje očeva. Jer, otac, osim što je tužan, brine i zbog majke. Često u takvim situacijama dolazi do udaljavanja partnera pa je od velike važnosti iskrena komunikacija između supružnika. To je stvaran gubitak i ne smije se umanjivati, a dijeljenje zajedničkih aktivnosti važno je za opstanak veze.
Ovakav gubitak ne smije se zanemariti, a mamama, kao i očevima, potrebna je ne samo podrška obitelji i prijatelja, nego i jaka psihološka podrška i pomoć.