Bila sam trudna 22. tjedna kad sam otišla na rutinski pregled kod svojeg ginekologa. Sve do tada ultrazvuk je pokazivao da je s mojim jednojajčanim blizankama sve uredu, da se identično razvijaju i napreduju, no tog dana, čim sam vidjela liječnikovo lice, znala sam da nešto nije uredu.

Suze su mi se slijevale niz obraze dok je liječnik objašnjavao što je sindrom blizanačke (feto-fetalne) transfuzije (TTTS), komplikacija koja se javlja u otprilike 8 do 10% trudnoća u kojima blizanci dijele dio posteljice u kojem se nalaze krvne žile, ali u nepravilnom obliku. U TTTS se krv nejednako dijeli između dvije bebe - jedna dobije previše, a druga premalo. Uzrok je nepoznat i, nažalost, nerijetko – bez medicinske intervencije - završi kobno za obje bebe.

Naša beba Paola bila je preopterećena krvlju, bila je okružena amnionskom tekućinom, a njezino srce neumorno je radilo kako bi se nosilo s tim "viškovima“. Srce i krvne žile, pojednostavljeno rečeno, stalno su bili u stresu, što može uzrokovati kongestivno zatajenje srca. S druge strane, davatelj, što je u ovom slučaju bila Lola, nije imala dovoljnu količinu krvi, što može dovesti do potencijalno opasne anemije i ograničenja rasta.

Liječnik nam je rekao da je naša šansa da odemo u Philadelphiju, gdje su najbolji svjetski TTTS stručnjaci, koji svakodnevno viđaju slučajeve poput našeg. Dva dana kasnije bili smo u avionu.

Devet sati trajao je sastanak s medicinskim osobljem tijekom kojeg smo razgovarali o mogućnostima. Bebe su ponovno izmjerene, a svaka vena u mojoj maternici je mapirana. Dogovor je bio da ću se podvrgnuti kirurškom zahvatu poznatom kao operacija laserske ablacije. U osnovi, ušli bi u moju maternicu malim laserom, otkrili spojeve između krvnih žila, razdvojili ih, kako bi se postigla ravnomjerna opskrba krvlju, tj. osigurala svakoj bebi vlastita opskrba iz posteljice.

Bio sam budna tijekom operacije. U pozadini je svirao David Bowie. Osim laserske ablacije, liječnici su iscijedili litru amnionske tekućine, koja se nalazi oko ploda, a ima ulogu zaštititi ga od ozljeda. Ostatak dana provela sam u bolnici igrajući Uno sa svojim hrabrim mužem koji mi je tek kasnije priznati kako mu je moja operacija bila nešto najstrašnije u životu. Sljedećeg jutra, međutim, slomilo nam se srce, liječnik je rekao da ne čuje Paoline otkucaje srca. 8 tjedana nakon što je Paola umrla doživjeli smo još jedan šok: odlučeno je da se ide na hitan porod, zbog intrauterinarnog zastoja u rastu fetusa. Posteljica je odlučila prestati davati hranjive tvari. Hitnim carskim rezom na svijet je došla Lola, koja je – unatoč svim komplikacijama – ipak rođena zdrava. Sada ima devet mjeseci, a jednog dana sigurno ću joj ispričati što smo sve prošli kako bismo iskusili najljepši osjećaj – onaj kad primite svoje dijete u ruke.

Iako je sindrom blizanačke transfuzije rijedak - u Hrvatskoj se, prema neslužbenim informacijama, manje od 10 žena godišnje suoči s ovim sindromom - problem je taj što se obično javlja oko 20. tjedna trudnoće, kad je prerano da bi se bebe rodile. Žene se na teret HZZO-a šalju u inozemstvo, jer se u Hrvatskoj takve operacije, koje se vani već izvode rutinski, ne obavljaju, s obzirom da niti jedna ustanova nema laserski uređaj potreban za operaciju.

Tekst: D. P. (izvor: Motherly)
Fotografija: Shutterstock