Iskustvo mame koja je rodila prerano

Gdje započeti ...

Napokon prva trudnoća, nakon osam godina čekanja. Kad sam vidjela te dvije zlatne crte, razmišljala sam da li da zaplačem od sreće ili da se ipak ne radujem – možda nešto nije u redu s ovim testom. Bio sam dovoljno asvih ovih godina. Međutim, sutradan odem doktoru, brojim, nemam što izgubiti. Kaže mi da sam trudna šest tjedana. Bila sam u šoku... Tada sam počela plakati, ali od sreće. Mislim da u tom trenutku nitko nije bio sretniji od mene. Sama trudnoća je bila uredna, s bebom je sve bilo super, osim što se smatralo rizičnom zbog dugogodišnjeg steriliteta. Svaki pregled, ultrazvuk, kontrolu i sve moguće i nemoguće sam radio, ništa nisam izostavljala.

Ušla sam u 40. tjedan... Bliži se porod, a beba ne želi van. Svaki dan idem na CTG. S bebom je sve u redu. 'Idi kući, čekaj trudove', rekao mi je doktor šest dana. Sedmi dan opet idem na CTG, doktor mi nije radio i tu počinje ludnica. Odmah mi je dala upute za bolnicu. Sjećam se njezinih riječi – idi dok ne bude prekasno.

Naravno, odmah odlazim. Prilikom pregleda imala sam otvorena dva prsta, nakon čega je uslijedio prijem u rodilište. Učinili su sve što je potrebno za porod. U 9 ujutro su mi probušili vodenjak, uključili indukciju, a sestre su ulazile i izlazile, doktori također. Kao na pokretnoj traci. Ostala sam sama 4-5 sati a da mi nitko nije došao u posjet. Kažu da se naprežem kad osjetim kontrakcije (halo, ja sam prvorotkinja, sve mi je nepoznato, mislila sam u sebi). Nisam znala kako da se ponašam, na koju stranu da legnem, ništa...

Shutterstock

U 7 sati navečer došao je drugi liječnik i rekao mi da moram odmah roditi. Bila sam u šoku! Odmah je pojačala indukciju, bolovi su bili nemogući. Za manje od sat i pol počeo je porod. Bila sam iscrpljena od boli i straha da neću moći sve izdržati. Počela sam se naprezati s ono malo snage što mi je preostalo. Babica je vikala: "Još se rastegni, ajde, ajde!". Sestra mi je doslovno skočila na trbuh. Od petog napona, uz pomoć kliješta, rodila sam.

Rodio se moj lijepi sin, moja prva radost i sreća. Odveli su me u sobu. Nakon otprilike sat vremena došla mi je pedijatrica da mi kaže u kakvom je stanju beba. Dobio je ocjenu 8, a sutradan su je promijenili u 9, ne znam zašto. Dijete je preživjelo tešku asfiksiju pri rođenju, natečenost, grubi tremor. Bilo je i grčeva, došlo je do napadaja u želucu, progutao se mekonija. Beba je u međuvremenu prebačena u Zavod za majku i dijete, uz obrazloženje da nisu dovoljno opremljeni i da će sve biti u redu.

Nisam htjela živjeti. Mislila sam na najgore. Treći dan dobila sam otpusnu listu i sa suprugom otišla ravno u Institut. Kad sada razmišljam o tome, ne znam kako sam sve to izdržala, vjerojatno zato što sam tada morala biti jaka zbog njega. On je bio taj koji je sve to prošao. Moja Palčić, tako sam ga zvala, bio je u inkubatoru, oko njega su bile naprave, a on je disao na cjevčicu, umotan u neke bijele mrlje, ako mogu tako reći, bio je na hlađenju 72 sata. Nakon toga je deset dana bio na antibioticima jer je dobio infekciju.

Posjećivala sam ga svaki dan. Umirala sam svaki dan kad sam se udaljila od njega. Sve je išlo na bolje, hvala Bogu. Poslali su ga na odjel neonatologije, bila sam s njim tri dana. Kako je sve bilo u redu, pušteni smo kući, uz propisane terapije i daljnje kontrole. Terapije smo završili s pet mjeseci, a kontrole smo imali do godinu dana. Nije imao nikakvih posljedica, jer on je moj veliki borac i moja nada za život.

Sada je veliki, nestašni dječak od 18 mjeseci, moj Palčić, volim ga najviše na svijetu.