Porođaj je jedno od najvažnijih iskustava u životu. Iako se neke stvari u porodu ne mogu predvidjeti, a možda i ne može utjecati na njih, važno je da buduće majke tijekom poroda osjećaju poštovanje i podršku medicinskog osoblja.
Nažalost, to nije uvijek slučaj. Britanska novinarka Nilufer Atik opisala je svoje traumatično iskustvo poroda koji je trajao 54 sata i završio hitnim carskim rezom za Metro.co.uk.
"Bila sam jako uzbuđena kad sam 2016. godine saznala da sam trudna. Odlučila sam krenuti na tečaj hipnoze kako bih se opustila tijekom poroda i planirala sam porod u vodi. Ali stvari nisu išle po planu", piše mama koja je rodila u 41. godini.
Instinkt mi je govorio da nešto nije u redu
Nakon 19 sati provedenih kod kuće s trudovima, tri puta je odlazila u rodilište, ali su je vraćali kući jer nije bila dovoljno otvorena. Kad je išla četvrti put, povraćala je, tresla se i nije mogla hodati i tada je primljena na odjel.
"Vrišteći pri svakom trudu govorila sam babicama da me boli više nego što bi trebalo i da osjećam da nešto nije u redu. Grubo mi je rečeno da trudovi još nisu počeli i da pretjerujem jer mi je prvi put. Iako mi je prvi porod, instinkt mi je govorio da nešto nije u redu. Osjećala sam se poniženo i nevažno", kaže Nilufer i dodaje da je nakon iscrpljujućih 54 sata trudova pokazalo se da ima pravo.
Ispostavilo se da bebina glavica nije bila u dobrom položaju i ne samo da je blokirala grlić maternice i onemogućavala mu otvaranje, već je i bebin život bio u opasnosti.
"Znala sam da moje iskustvo nije normalno, ali nitko me nije slušao. Umjesto toga, satima sam patila od užasnih bolova, a na kraju su mi dali nešto za ublažavanje bolova, ali tek nakon što je babica viknula na mene da se prestanem žaliti, kada sam izašla na hodnik potražiti pomoć".
Nilufer piše da u bolnici najčešće nije imala ni krevet jer je sve bilo zauzeto, te da je bila smještena u sobi u kojoj je bila samo sofa, dok je njezin partner ležao sklupčan na podu.
"Sad znam da su me poslušali kad sam rekla da nešto nije u redu, Milo bi se prije poroda mogao pomaknuti u pravi položaj i možda bih mogla roditi prirodnim putem. Umjesto toga, nakon 54 sata poslana sam na hitan carski rez jer smo beba i ja bile u opasnosti. Primalje su me priključile na monitor koji je pokazao da oboje imamo opasno nizak tlak", piše ova hrabra mama.
Kaže da je histerično plakala dok joj je anesteziolog ubrizgavao anesteziju u kralježnicu, nakon čega je prestala osjećati bolove, ali tu nije bio kraj njezinim mukama.
"Ukočile su mi se noge, a onda se taj osjećaj počeo širiti na prsa. U panici sam shvatila da ne mogu disati. Čula sam anesteziologa kako mrmlja: 'Sranje, dao sam joj previše anestezije' i stavio mi je masku s kisikom na lice. Nisam mogla govoriti, disla sam, mogla sam samo micati glavom i rukama."
Zbog nedostatka pažnje i suosjećanja osjećala sam se kao da sam smetnja, kao komad mesa, a ne osoba
Nilufer rodila carskim rezom, a zbog predugih trudova njezin sin je bio izmučen, imao je modrice po tijelu i iščašeno rame.
"Bio je tako zaglavljen u porođajnom kanalu, ali nitko me nije slušao kad sam rekla da nešto nije u redu. Laknulo mi je kad sam ga čula kako plače, ali kad sam ispružila ruku da ga podignem, pala sam u tako jake konvulzije kao reakciju na anesteziju, nisam ga mogla držati. Postalo je gore jer je morao biti deset dana na intenzivnoj njezi zbog problema s disanjem, a ja sam morala u bolnicu s visokim krvnim tlakom.
Osjećala sam se depresivno, slomljeno, šokirano, samo sam ležala na krevetu i gledala u zid satima. Kad su me prvi put dovezli da vidim svoju prekrasnu bebu, kako leži u inkubatoru s pričvršćenim cijevima, slomila sam se.
Nisam očekivala da će porod biti lak, ali ovo nisam mogla ni zamisliti. Nedostatak pažnje i suosjećanja od strane primalja, hladnoća koju su pokazivale prema meni učinili su da se osjećam užasno, kao da sam bila smetnja, a ne žena koja se bori s dugim i bolnim trudovima. Zaista sam se osjećala kao komad mesa, a ne kao osoba. Osjećala sam se kao da nisam čovjek", iskreno piše Nilufer.
Sve to skupa i te kako je utjecalo na nju pa se srušila treći dan u bolnici.
"Tijelo mi je bilo u totalnom šoku i ležala sam bez svijesti gotovo pola sata, nisam se micala, nisam mogla govoriti, jedva sam disala. Sestre su mislile da mi je u nekom trenutku zastao rad srca, pa su pozvale liječnike. Dali su mi nekakvu injekciju da me vrate i nakon toga sam se nekontrolirano tresla. Srećom, moj traumatičan porod nikada nije utjecao na moj odnos sa sinom i kada sam ga dovela kući, odrastao je u sretnog, prijateljskog dječaka, volim biti njegova mama ," kaže ona, dodajući da je ožiljak od poroda zacijelio, ali psihičke rane nisu.
"Išla sam na postporođajnu terapiju jer sam imala noćne more i požalila sam se bolnici na način na koji me tretiraju. Poslali su mi dopis koliko dugo imam trudove, ali više ništa nisu odgovorili. Zvali su me na termin, ali ne mogu ni u tu bolnicu, uhvati me napadaj panike kad prolazim. Porod je vrlo osobno, ljudsko iskustvo i zahtijeva ljudski pristup. Razumijem da bolnice nemaju dovoljno osoblja i primalja su iscrpljeni i premoreni, ali ozbiljno, koliko je dodatnog truda potrebno da nekoga držimo za ruku ili uputimo nekoliko riječi sućuti i topline?“, upitala je na kraju svoje ispovijesti.