Svoju prvu bebu rodila sam u Luksemburgu28. ožujka 2015. godine.

Svih devet mjeseci moje trudnoće su bili divni. Moj suprug i ja smo bili veoma uzbuđeni što postajemo roditelji, a budući tata je i izrazio želju da prisustvuje porođaju.

U rodilište sam stigla sedam dana pre termina jer sam imala jake bolove i mislili smo da se porođaj bliži. Bila sam uplašena, ali ljubazno osoblje mi je pomoglo da strah brzo nestane.

U posjetu su mi dolazili suprug i svekrva. Super sam se osjećala, čak su me i izvodili van, da popijem kavu i zapalim cigaretu. Imala sam pravo tri do četiri puta dnevno na posjete.

Bilo je oko pola dva iza ponoći kada sam osjetila jaku bol i kada mi je vodenjak puknuo. Na svu sreću, suprug je bio tu. Odveli su me u salu za porođaj koja je bila jako čista i uredna. Bojala sam se, ali me je babica ohrabrivala. Davala mi je podršku, zajedno s mojim suprugom, koji je cijelo vrijeme bio sa mnom. Bolovi su poslije nekog vremena postali jači i intenzivniji. Ubrzo je stigao i liječnik koji me porodio. Bio je jako ljubazan i nježan, ali i vrlo profesionalan.

Svog Diana sam rodila točno u tri sata poslije ponoći. U isto vrijeme i istog datuma kada sam i ja rođena.

Kada sam se porodila, sina su mi, naravno, stavili na grudi i to je bio moj prvi kontakt sa njim. Od tada, svaki put kad pomislim na njega, sva se naježim od sreće (čak i sada dok ovo pišem). Presretna sam što pored sebe imam malog anđela.

Babica me nakon toga odvela u sobu. Nakon što sam se istuširala, obukla i legla u krevet, donijeli su mi bebu. Moj suprug i ja smo bili presretni. Ne mogu opisati tu sreću riječima.

Moj prvi porođaj je bio divan i dugo ću se sjećati tih ljudi jer su učinili da moje iskustvo bude ovako lijepo. Moja beba i ja ćemo uskoro proslaviti rođendan istog dana - ja ću napuniti 25 godina, a moj maleni jednu godinicu.

Tekst: Amela Rovčanin

Izvor: www.yumama.com

Foto: Profimedia